Piše: Muhamed el-Muhtar Veled Ahmed / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
U izvanrednim okolnostima u kojima živi bukvalno cijeli svijet usljed pandemije koronavirusa, muslimani, drugu godinu zaredom, poste ramazan sa silnom radošću obojenom velikom tugom. Radost je svakako u prvom planu, jer je mubarek ramazan proljeće njihovih srca i prilika za čišćenje od grijeha, a tuga je zbog toga što su spriječeni da se okupljaju u džamijama na teravih-namazu.
Stoga ćemo u ovom tekstu napraviti historijski presjek ovog ibadeta koji je toliko omiljen srcima muslimana. Ukratko ćemo se podsjetiti na to kako je počeo teravih-namaz od same zore islama i otkriti aspekte njegovog utjecaja na historiju muslimana, kao i njegov utjecaj na doktrinarnom, pravnom, političkom i društvenom nivou, te kako su ga ponekad ometali različiti faktori, a zatim ćemo predstaviti najpoznatije imame i karije, koji su predvodili muslimanima teravih-namaz. I otkrit ćemo da mnoge naše prakse povezane s ovim namazom i ibadetom nisu od jučer, već smo ih nasljeđivali s koljena na koljeno kroz duga historijska razdoblja.
Omerovska inicijativa
Islamski učenjak Ibn el-Mibred el-Hanbeli (u. 1503/909. h.g.), u svojoj knjizi Mahdus-savab fi fadaili emirul-mu'minin ‘Umer ibnul-Hattab, rezimirao nam je povijest i početak teravije, rekavši: ”Neka nikog ne zavara iluzija da je teravih-namaz uspostavio Omer, radijallahu anhu, već se početak klanjanja teravih-namaza veže za Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ali je hazreti Omer bio prvi, nakon Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji je okupio ljude da klanjaju teraviju za jednim imamom ili učačem Kur'ana. Naime, muslimani su klanjali teraviju samostalno, svako za sebe, pa ih je hazreti Omer okupio da klanjaju u džematu za jednim imamom. Ovaj namaz nazvan je teravih-namaz, jer su oni pravili kraću pauzu i odmarali se (istirahatun) nakon svaka četiri rekata.”
No, prije Ibnul-Mibreda na šest stoljeća, imam Et-Taberi (u. 922/310. h.g.) naveo je datum izdavanja Omerove naredbe da se ljudi okupljaju radi klanjanja teravih-namaza, rekavši da je to bilo 14. godine po Hidžri, odnosno 636. godine po Isau, alejhi selam, kada je “Hazreti Omer poslao pisma u sve pokrajine i naredio muslimanima da se (u ramazanu) okupljaju u džamijama radi klanjanja teravih-namaza.”
Hazreti Omer, radijallahu anhu, imenovao je jednog imama da predvodi teravih-namaz muškarcima, a drugog imama da predvodi teraviju ženama. Međutim, čini se da Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, supruge, odnosno majke vjernika nisu – zbog svog posebnog statusa – prisustvovale zajedničkom klanjanju teravije, jer je Zekvan Ebu Amr (u. 684/63. h.g.), inače oslobođeni Aišin rob, predvodio teravih-namaz Aiši, radijallahu anha, učeči iz mushafa, kao što se to razumije iz predaje koju je zabilježio imam Ebul-Kasim el-Asbahani (u. 1140/535. h.g.).
Knjige fikha i historije sačuvale su nam imena učača Kur'ana kojima je hazreti Omer u različito vrijeme dodjeljivao ovaj zadatak. Među učačima Kur'ana (karijama) koji su predvodili teraviju muškarcima spominje se Ubejj ibn Ka'b el-Ensari, radijallahu anhu (u. 644/22. h.g.), koji im je klanjao dvadeset rekata, a zatim tri rekata vitr-namaza. On je smanjivao ili skraćivao učenje Kur'ana na teraviji u onoj mjeri u kojoj je povećavao broj rekata, prema onome što je naveo Ibn Tejmijje (u. 1328/728. h.g.) u svom djelu Medžmu'ul-fetava. Među učačima Kur'ana koji su imamili teraviju muškarcima spominje se i Mu'az ibn Haris el-Ensari (u. 684/63. h.g.).
Što se tiče učača Kur'ana koji su predvodili teraviju ženama, to su: Temim ed-Dari (u. 661/40. h.g.) za kojeg se prenosi da je također predvodio teraviju i muškarcima, zatim Sulejman ibn Ebi Hasme el-Kureši (u. 664/43. h.g.) i Amr ibn Haris el-Mahzumi (u. 705/85. h.g.)
Jedna od prvih stvari koja se odnosi na historiju teravije bilo je formiranje safova oko Ka'be. Tako Ebu ‘Ubejd el-Bekri el-Endelusi (u. 1094/487. h.g.), u svom djelu El-Mesalik vel-memalik, spominje predaju od Sufjana ibn ‘Ujejne (u. 814/198. h.g.) da je “prvi koji je formirao safove oko Ka'be u vrijeme ramazana bio emevijski guverner ili namjesnik Mekke, Halid ibn Abdullah el-Kasri (u. 739/120. h.g.). Prije toga ljudi su stajali na početku ulaza u mesdžid, pa je on naredio imamima da klanjaju iza Mekami Ibrahima, a da ostali formiraju safove oko Ka'be”.
Što se tiče šerijatskog propisa u vezi teravije – prema učenjacima ehli sunneta – teravija je sunnet, a ne farz. Međutim, neki islamski učenjaci su rekli da nije dozvoljeno izostavljati teraviju u džamiji, jer je ona postala obilježje muslimana, pa su je, prema sažetku koji je načinio Tadžuddin es-Subki (u. 1370/771. h.g.), u djelu Tabekat eš-Šafi'ijje, pridružili ibadetima koji spadaju u kolektivne dužnosti (fardi-kifaje) ili pritvrđenim sunnetima, kao što je bajram-namaz. Islamski učenjaci smatraju da je lijepo i pohvalno (mustehab) – na osnovu onoga što je zabilježio imam El-Bejheki (u. 1067/458. h.g.), u svom djelu Šu'abul-iman – da se u mjesecu ramazanu džamije osvijetle vješanjem lampi i svjetiljki u njima, konstatirajući da je hazreti Omer prvi uveo običaj osvjetljavanja džamija u vrijeme ramazana, prema djelu Vefa el-vefa bi ahbari dar el-Mustafa, medinskog historičara Nurud-Dina el-Samhudija (u. 1505/911. h.g.).
S tim u vezi, imam El-Nevevi (u. 1277/676. h.g.), u djelu Tehzibul-esmai vel-lugât, zabilježio je predaju u kojoj se spominje da je hazreti Alija, radijallahu anhu, u toku ramazana prošao pored džamije u kojoj su svijetlila kandila i druge svjetiljke, pa je rekao: ”Omere, neka ti Allah osvijetli kabur kao što si ti nama osvijetlio džamije.”
Iako su mase muslimana slijedile put ashaba u klanjanju teravije u toku ramazana, pojavila su se mišljenja koja negiraju propisanost klanjanja teravih-namaza u džematu u džamijama, nazivajući to ”Omerovskom novotarijom”, kao što su šiijske sekte s izuzetkom nekih zejdijskih imama. El-Makrizi (u. 1441/845. h.g.), u djelu El-Meva'iz vel-i'tibar, pripisuje mu'tezilitskoj sekti nizamija izjavu u kojoj oni zabranjuju klanjanje teravih-namaza.
Poznati teravih-imami u historiji islama
Klase i društvene grupe iz kojih su dolazili teravih-imami razlikovali su se kroz razdoblja islamske povijesti. Među njima je bilo istaknutih islamskih učenjaka i glasovitih učača Kur'ana, poznatih putopisaca i trgovaca, pa čak i sultana, kao i radnika koji su održavali džamije. Jedan od teravih-imama bio je glasoviti mufesir i komentator Kur'ana, imam Et-Taberi, zatim poznati učač Kur'ana u svom vremenu Ebu Bekr ibn Mudžahid el-Bagdadi (u. 936/324. h.g.), te glasoviti vaiz, imam Ibnul-Dževzi (u. 1201/597. h.g.).
Hatib el-Bagdadi (u. 1072/463. h.g.), u svom djelu Tarihu Bagdad navodi da je spomenuti Ebu Bekr ibn Mudžahid el-Bagdadi jedne noći slušao učenje Kur'ana svog savremenika i sugrađanina imama Et-Taberija dok je predvodio muslimanima teraviju u džamiji u Bagdadu, pa je, jednom od svojih studenata, rekao: ”Mislio sam da Allah nije stvorio čovjeka koji tako lijepo uči Kur'an kao imam Et-Taberi.”
Imam Ibn Asakir (u. 1175/571. h.g.), u svom djelu Tarihu Dimešk, navodi da je njegov šejh i poznati karija Ebul-Feth el-Ensari el-Makdisi (u. 1144/539. h.g.), predvodio teraviju u džamiji ”Ali ibn Hasan” u Damasku.
Teravih-namaz predvodio je i Ebu Dža'fer ibn el-Feneki eš-Šafi'i el-Kurtubi (u. 1200/596. h.g.) za kojeg je Ibn Džubejr el-Kenani el-Endelusi (u. 1217/614. h.g.), rekao: ”Ljudi su masovno dolazili da klanjaju teraviju za Ebu Dža'ferom el-Fenekijem kao imamom, radi bereketa i slušanja njegovog lijepog glasa. A kad se nastanio u Mekki bio jedan od pomoćnih teravih-imama u toku ramazana.”
Među teravih-imamima koji su ostavili neizbrisiv trag u islamskoj naučnoj historiji bio je i šejhul-islam Ibn Tejmijje, o kojem je njegov učenik i poznati historičar Ibnul-Verdi el-Me'arri el-Kindi (u. 1348/749. h.g.), rekao: ”Klanjao sam za njim teraviju i, u toku njegovog učenja Kur'ana i klanjanja namaza, primijetio sam posebnu skrušenost koja obuzima i osvaja srca.” Teravih-imami bili su i trgovci koji su bili poznati učači Kur'ana, kao što je Ebu Ali el-Hilali el-Havrani (u. 1151/546. h.g.), zatim veliki mekanski trgovac El-Havadža Džemaluddin ibn Šejh Ali el-Džejlani (u. 1421/824. h.g.), koji je naučio Kur'an napamet i predvodio teravih-namaz u haremu Mekke, 816. godine po Hidžri, na mjestu gdje je bio mihrab za imama koji je klanjao po hanefijskom mezhebu (Mekam el-hanefijje) koji se nalazio na sjevernoj strani Ka'be iza ”Hidžra Ismaila”. Među teravih-imamima, bio je i Ahmed bin Abdullah ed-Dûri el-Mekki (u. oko 1416/819. h.g.), jedan od radnika koji je radio na održavanju harema u Mekki, a koji je predvodio teraviju u toku ramazana.
Među islamskim vladarima koje nam je historija sačuvala, a koji se spominju kao teravih-imami bio je i sultan Alemkir Aurangzeb (u. 1706/1118. h.g.), koji je vladao Indijom 50 godina, tokom kojih je opisivan kao “vladar kojem u njegovo vrijeme nije bilo sličnog među kraljevima po lijepom ahlaku i ponašanju”, prema njegovom savremeniku, historičaru El-Muhibbiju el-Dimeškiju (u. 1699/1111. h.g.) Osim toga, opisujući sultana Aurangzeba, on u svom djelu Hulasatul-eser fi e'ajan el-karn el-hadi ‘ašare, veli: ”Pored vlasti i moći koju je imao, on je u toku ramazana jeo ječmeni hljeb koji je zarađivao svojim rukama i predvodio je teraviju kao imam u toku ramazana.”
Jedna od najčudnijih priča o teravih-imamima je ona koju je zabilježio historičar Salahuddin es-Safdi (u. 1363/764. h.g.), o velikom jevrejskom rabinu. Naime, on spominje da je jevrejski rabin Musa ibn Mejmun el-Kurtubi (u. 1204/601. h.g.) primio islam u Magribu, zatim je naučio Kur'an napamet i bavio se proučavanjem islamskog prava (fikha). On je 1165. godine krenuo morem u Palestinu i na putovanju ga je zatekao ramazan, pa je predvodio teraviju putnicima koji su bili sa njim. Međutim, Musa ibn Mejmun nije se dugo zadržao u Palestini, već je odmah otišao u Egipat i kad se smjestio u Egiptu vratio se ponovo u judaizam i postao je vođa Jevrejima koji su živjeli u Egiptu, a također je postao i njihov sudija 1177. godine, tokom vladavine Salahuddina Ejjubija (u. 1193/589. h.g.).
Vještina učenja Kur'ana
Mnoštvo je primjera vještog učenja Kur'ana teravih-imama, koji su u jednoj noći dovršavali učenje Kur'ana, a jedan od njih svakako je i vrhovni kadija u Damasku, Ebul-Hasan Imaduddin el-Tarsusi el-Hanefi (u. 1347/748. h.g.) koji je “u najkraćem mogućem vremenu mogao proučiti cijeli Kur'an, tako da je u toku ramazana na teraviji proučio cijeli Kur'an za tri sata i dvadeset minuta”, kako navodi Muhjuddin el-Kureši (u. 1373/775. h.g.), u djelu El-Dževahir el-mudijje fi tabekatil-Hanefijje.
Imam Šemsuddin el-Džezeri (u. 1430/833. h.g.), u knjizi Gajetun-nihaje fi tabekatil-kurra’, pripovijeda da je karija Kemaluddin Ebul-Hasan el-Himjeri el-Maliki (u. 1295/694. h.g.) klanjao teraviju svaku noć sa hatmom u toku cijelog mjeseca ramazana, kao i karija Ebu Muhamed Ja'kub ibn Jusuf el-Harbi (u. 1191/587. h.g.), koji je, kako navodi hafiz Ibn Hadžer el-Askalani u djelu Lisanul-mizan, predvodio ljudima teraviju i svaku noć učio po pola hatme, tj., pola Kur'ana.
Neki teravih-imami su završavali hatmu za svakih deset noći ramazana. Tako endeluzijski historičar Ibn Baškuval (u. 1182/578. h.g.), u svojoj knjizi Es-Siletu, spominje da je Ebul-Kasim Halef ibn Jahja el-Fihri (u. 1015/405. h.g.), koji je bio imam u ”Mesdžidul-jetim” u Kordovi, klanjao teraviju sa 18 rekata, po malikijskom mezhebu, i proučio bi tri hatme klanjajući teraviju.
Mnogi teravih-imami klanjali su teraviju učeči Kur'an na sedam ili deset kiraeta. Među njima je i Ebu Ali el-Hilali el-Havrani, kojeg smo ranije spomenuli, a koji je predvodio teraviju u džamiji u Damasku i u toku učenja Kur'ana miješao je kiraete.
Posebne teravije
Jedan od društvenih običaja povezanih s ramazanom bio je odabir uglednih teravih-imama, koji su se odlikovali postojanim hifzom (pamćenjem), ispravnim učenjem i lijepim glasom, kako bi predvodili teravije sultanima i ljudima od ugleda.
S tim u vezi, imam Ez-Zehebi u svom djelu Sijer el-e'alam en-nubela’, navodi da je abasijski halifa El-Mustazhir Billah (u. 1118/512. h.g.) tražio ko će mu klanjati teraviju, pa je izbor pao na kadiju Ibn Devvasa.
Prve noći ramazana on je klanjao teraviju tako što je na svakom rekatu učio po jedan ajet. Kad je, nakon prva dva rekata, predao selam, halifa Mustazhir mu je rekao da poveća broj ajeta, pa je povećao na dva ajeta. Međutim, halifa Mustazhir je nakon svakog selama tražio da poveća broj ajeta, tako da je kadija Ibn Devvas teraviju završio sa proučenim džuzom Kur'ana.
Ibn Abdul-Melik el-Merakeši (u. 1303/703. h.g.), spominje da je vladar i vođa dinastije Murabituna, El-Mensur Ja'kub ibn Jusuf (u. 1199/595. h.g.), jednog dana slušao učenje Ebul-Hasana el-Fehmija el-Kurtubija (u. 1220/617. h.g.), pa mu je priraslo srcu njegovo lijepo učenje i njegovi maniri, te ga je učinio sebi bliskim i naredio mu da podučava njegovu djecu i da predvodi teravih-namaz u toku ramazana.
Čak su i poznati islamski učenjaci ponekad birali druge imame da im predvode teraviju. Tako je Omer ibn Sulejman Ebu Hafs (u. 864/241. h.g.), rekao: ”Klanjao sam teraviju sa Ahmedom ibn Hanbelom (u. 855/241. h.g.), a namaz je predvodio Ibn Umejr.”
A Hatib el-Bagdadi navodi da je imam El-Ka'nebi (u. 836/221. h.g.) – jedan od vodećih prenosilaca Malikove El-Muvette – klanjao teraviju za svojim učenikom Ibn ‘Abbadom en-Nesaijem, poznatijim kao El-Dželadžili, jer mu se svidio njegov glas i lijepo učenje Kur'ana.
S druge strane, bilo je velikih islamskih učenjaka koji su radije klanjali teraviju samostalno i u svojim kućama, poput imama Šafije koji je klanjao teraviju u svojoj kući i u toku ramazana bi proučio 60 hatmi.
