Hatib: Šejh Su’ud Šurejm / Preveo i sažeo: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Naša tema je jedno plemenito svojstvo za kojim žudi svaka ljudska duša i kojem teži svaki razuman čovjek. To svojstvo je najbolji čovjekov prijatelj u samoći, najpotrebnija snaga u trenucima slabosti, najbolji napitak u trenutku nesnosne žeđi, svijetiljka u mrkloj noći. Onaj ko ga posjeduje u stanju je dosegnuti nebeske visine, makar ležao u svojoj postelji, onaj ko se tim ogrtačem zaogrne, zaogrnuo se ogrtačem poštovanja, dostojanstva i velićine, koja će mu najbolje zamjeniti porjeklo i ugled. To je vrlina koja se ne kupuje novcem niti se prisvaja silom.
Na tu osobinu nas je upozorio i podsticao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada je rekao: ‘’Tražite od Allaha da vam podari ubjeđenje (jekin) i zdravlje, jer čovjeku, nakon ubjeđenja, ne može biti dato ništa bolje od zdravlja.’’ (Ahmed)
Zašto je ubjeđenje toliko važno? Zato što uz njega ide znanje i istinska spoznaja Allaha dž.š., tako da se onaj ko posjeduje tu osobinu nikada ne koleba u svom vjerovanju i ne skreće s Pravog puta.
To svojstvo je u odnosu na iman isto ono što je duša u odnosu na tjelo. Onaj ko živi bez ubjeđenja on zapravo mrtvac bez duše. Ubjeđenje je zahtjev iskrenog vjerovanja u sve ono o čemu nas je obavijestio Allah dž.š. u Kur’anu i Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, u svom sunnetu. To je svojstvo koje u vjerničko srcu budi čežnju za deredžama i stepenima koje je prije njega dostigao najbolji čovjek u ovom ummetu, nakon Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, Ebu Bekr Es-Siddik. Njega je upravo ubjeđenje i čvrsto vjerovanje učinilo postojanim u tri slučaja koje je, mastilom od imanskog svjetla, zabilježila povijest, u vremenu iskušenja pred kojima bi se i najveće planine srušile.
Prvi slučaj je kada su nevjernici iz plemena Kurejš pokušali ubaciti sumnju u njegove srce u pogledu islama koji je prihvatio i u Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kojeg je dosljedno slijedio. Naime, pošto Ebu Bekr nije bio prisutan kada je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, pričao Kurejšijama kako je u jednoj noći preveden iz Mekke do Bejtu-l-Makdisa i kako je odatle uzdignut na nebo, oni su mu rekli: ‘’Znaš li ti da tvoj drug priča kako je u jednoj noći preveden od Bejtu-l-Harama do Bejtu-l-Makdisa i kako je odatle uzdignut na nebo, a onda se u istoj noći vratio u Mekku?’’ Ebu Bekr je bez imalo oklijevanja odgovorio: ‘’Ako je on to rekao, to je sigruno istina i ja mu vjerujem.’’
Drugi primjer u kojem se potvrdilo Ebu Bekrovo ubjeđenje i istinsko vjerovanje, jeste trenutak kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, preselio na Ahiret, i kada je nastao opći metež i panika među ashabima, koji nisu mogli da se pomire s činjenicom da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, umro. Tada je pred njih izašao Ebu Bekr i rekao: ‘’O ljudi, onaj ko obožava Muhammeda, neka zna da je Muhammed umro, a onaj ko obožava Allaha dž.š., neka zna da je Allah vječan i da ne umire!’’
I treći primjer njegovog ubjeđenja jeste događaj sa otpadnicima. Naime, nakon smrti Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, većina muslimana se odmetnula od islama. U tom teškom i sudbonosnom trenutku, Ebu Bekr je, kao halifa muslimana, donio tešku odluku koju je ovako obznanio muslimanima: ‘’Tako mi Allaha, borit ću se protiv onih koji prave razliku između namaza i zekata, sve dok mi ne budu dali i posljednji povodac od deve, a na ime zekata koji su davali u vrijeme Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem.’’
Ovo je jasan dokaz da ubjeđenje nije stvar razuma, već stvar srca. To potvrđuju i riječi bizantijskog imperatora Herakla, koji je, nakon što mu je Ebu Sufjan, koji tada nije bio musliman, rekao da niko od onih koji su se pridružili Muhammedu ne napušta njegovu vjeru, kazao: ‘’Takva je stvar sa iskrenim vjerovanjem kada se učvrsti u srcu, niko ga i ništa ne može poljuljati.’’
