Piše: Mirsad Sinanović
Nakon što su iračke vladine snage u kopnenoj ofanzivi uspjele da preuzmu sva područja koja su od 2014. godine bila pod kontrolom Kurda, grad Kirkuk i sva područja bogata naftom, počele su borbe između različitih kurdskih frakcija. Pojedine zapadne zemlje već „uzvikuju“ kako „kurdski referendum nije održan u pravo vrijeme“ te da je Amerika bila upravu kada je Kurdima savjetovala da odgode referendum za dvije-tri godine, kako ne bi došli u ovu situaciju.
Dakle, Kurdi su izgubili grad Kirkuk i naftna područja koja po Ustavu Iraka, svakako, ne pripada kurdskoj autonomnoj oblasti. Sjetimo se kako su Kurdi ovo bogato područje zauzeli tokom rata protiv Isila 2014. godine. Cijela ova operacija-scenarij bila je razrađena u Izraelu, te godine sve je bilo dogovoreno. Pripadnici Isila ove teritorije predali su Kurdima, a to nije moglo biti bez traženja SAD i Izraela.
Dakle, samo su se povukli sa ovog područja, prepustivši ga Kurdima, odnosno Izraelu. A ne tako davno, prije više od mjesec dana, Kurdi su na referendum za nezavisnost izašli sa izraelskim zastavama uz javnu nazočnost pripadnika obavještajne izraelske agencije „Mosad“, što govori koje snage godinama upravljaju kurdskim nacionalizmom i njihovim identitetom za koji se godinama bore te da Kurdi služe Izraelu samo za ostvarivanje njihovih ciljeva koji su mnogo dalekosežniji od Kurdistana, pogotovo identiteta ovog naroda. Inače, Kurdistan je sve ovo vrijeme baza izraelske dalekometne i protivzračne artiljerije u koju u kontinuitetu pristižu Kurdi nakon obuke u Izraelu.
Koji bi to bili dalekosežni ciljevi Izraela, Amerike,Velike Britanije i nekih zapadnih zemalja? Ništa novo nećemo reći ako kažemo da je cilj svih ciljeva Turska, a Irak i Sirija samo su prolazne stanice ka ovome cilju. Ali cilj je i „američki prijatelj“ Saudijska Arabija, cilj je i Iran, cilj je i Pakistan, Indonezija… Dakle, u prvom planu je Turska koju treba uvući u sve ove obavještajno-političke igre, zavjere, smisalice, kako bi se njeno društvo raslojilo, a onda bilo uvučeno u iscrpljujući rat koji bi u krajnjem ishodu imao za cilj njeno – rasparčavanje, podjelu na male državice kojima bi se upravljalo sa strane, kao danas sa Kurdistanom, da se ne vraćamo primjerima iz bliže i daljnje prošlosti.
Trenutno SAD preko Gulenove organizacije i PKK-a destabiliziraju Tursku, to su te igre, da bi se bavila sobom kako ne bi išla u ekonomski razvoj – budućnost. U ovome trenutku možemo govoriti o neplaniranoj neuspješnosti kurdskog referenduma za nezavisnost, a ista ratna scenaristika planirana je i na sjeveru Sirije, prema Turskoj, kako bi se na njenoj granici Turska držala pod vječitom opsadom što ima za početni cilj eskaliranje sukoba nakon onih igara s raslojavanjem turskog društva. Ovim bi bio spriječen onaj razvojni put kojim ide ova zemlja, kako ne bi do 2023. godine bila među deset ekonomski najrazvijenijih država svijeta. Ponavljamo, lider Kurdistana Massoud Berzani samo je sredstvo Izraela koji preko njega želi vidjeti Tursku kao podijeljenu zemlju. Ustvari, želi se njome ovladati, da u Turskoj ništa ne zavisi od – Turske.
Sjetimo se krize u Zaljevu, koja još traje. Riječ je o scenariju koji se decenijama ponavlja u arapskom svijetu. SAD su Saudijsku Arabiju, Ujedinjene Arapske Emirate, Egipat, Bahrein i Jemen za veoma kratko vrijeme politički i vojno okrenule protiv Katara, „izdajnika arapskog svijeta“, kako bi ova koalicija razorila ovu malu, ali bogatu zemlju. Nakon ovog zaokreta, Washington i Doha potpisali su ugovor o kupovini borbenih aviona-lovaca F-15 po cijeni 12 milijardi dolara. Ovo ne bi bilo čudo da samo nekoliko sedmica ranije Donald Trump nije sa Saudijskom Arabijom potpisao sporazum o prodaji oružja vrijednog 110 milijardi dolara. Jedne je Trump naoružavao da se brane, druge da napadaju, a ono što se „iza brda valja“ je destabilizacija s krajnjim ishodom da zemlje na Bliskom istoku počnu same sebe uništavati. Uvod u ovo bio bi rat između Saudijske Arabije i Irana što i jeste, sigurno, cilj izazivanja pogubne krize na Bliskom istoku. Bio bi to samoubilačko- razarajući rat zemalja Zaljeva i Irana raketnim projektilima s krajnjim ciljem podjele Saudije, što bi bilo ispunjenje samo dijela geostrateškog plana SAD.
Kako se vješto koristi razjedinjenost muslimanskih zemalja, jasno je iz informacija Ministarstva vanjskih poslova Turske prema kojima su Ujedinjeni Arapski Emirati slali milijarde dolara Gulenovoj terorističkoj organizaciji kako bi bio uspješno izveden državni udar u Turskoj – zemlji koja je sve diplomatski učinila da ne dođe do bratoubilačkog rata sa završnim ishodom sukoba Irana i Saudijske Arabije…
Još mnogo ranije, gulenovci i tajne službe pokušale su uvući Tursku u rat sa Rusijom. Sjetimo se ubistva ruskog ambasadora u Turskoj Andreja Karlova, kojeg je ubio turski policajac Mevlut Mert Altintas, osvjedočeni gulenovac koji tada nije bio na dužnosti. A naređenje da se sruši onaj ruski avion tipa SU-24 došlo je tajnim putem pa onda direktno iz Generalštaba Oružanih snaga Turske, bez zvaničnog naređenja Recepa Tayyipa Erogana. Deklarativnu podršku obaranju ruskog aviona dali su tada američki predsjednik Barack Obama, naglasivši da Turska kao svaka zemlja ima pravo braniti svoj teritorij i zračni prostor, dok je Stoltenberg u ime NATO-a izjavio da će nastaviti pratiti događanja na jugoistočnoj granici NATO-a. I jedan broj predsjednika i diplomata zapadnih zemalja istakli su opravdanost obaranja ruskog aviona. Ustvari, ovo je bio vrh licemjerstva: Priželjkivali su rat Turske i Rusije i time bi bili ostvareni svi geostrateški planovi SAD i Izraela, kada je riječ o podjeli pomenutih zemalja. U svim ovim geostrateškim planovima Turska je najveći problem, kojoj se isčuđavaju zapadni kolumnisti. Nakon 27 terostičkih napada i vojnog puča – stotina mrtvih i hiljada ranjenih, iza kojih je stajala Gulenova organizacija i PKK, sa instrukcijma izvana, Turska je opstala zahvaljujući, prije svega, jedinstvu turskog naroda pokazanog 15. jula. Ovo je bio prvi državni udar iz Generalštaba koji nije uspio u historiji ove zemlje nakon Kemala Ataturka, a koji je spriječio narod. I sve ovo kroz šta je prošla ovo zemlja nije joj umanjilo planiranu dinamiku razvoja. I po svemu sudeći, dostići će razvojne zacrtane ciljeve do kraja 2023. godine. Da se prisjetimo i onih novijih događanja – američke odluke da teško naoružanje, artiljeriju i oklopna vozila otpreme kurdskoj miliciji na sjeveru Sirije, što dovoljno govori o namjerama SAD. Od ovako naoružanih kurdskih militanata, Amerika je očekivala da će se locirati duž granice sa Turskom. Ovim bi Turska bila ovisna od dogovora sa Amerikom, Izraelom i pojedinim zapadnim zemljama. Ovo bi bila najteža pozicija Turske u posljednjih stotinu godina. S obzirom da nije ostvaren scenarij u Iraku, i pored podrške Izraela, u ovome drugom još je rano govoriti. U ovome trenutku važno je jedinstvo Turske, Iraka, Sirije i Irana. A najviše turskog naroda.
Kada se ima u vidu historijat svih političko-društvenih destrukcija kroz koje Turska prolazi, naprosto je nemoguć ekonomski razvoj. Postoji jedno nepisano pravilo: Ako je politička situacija stabilna, onda je i ekonomija stabilna. Turska je u korijenu izmijenila prirodu ovog zakona. Već petnaest godina Turska se ubrzano razvija da je mnogi nazivaju svojevrsnim čudom, s obzirom na političke nestabinosti koje joj se naturaju sa strane. Prije dvadesetak godina, Turska je bila poznata kao zemlja jeftinog tekstila i nekvalitetne plastike u koju su mnogi iz prostora bivše Jugoslavije odlazili s torbama i donosili sve i svašta i preprodavali, naročito tada svima poznate farmerke „super-rifle“. I od toga dobro živjeli. Danas ova zemlja ima sasvim drukčiju sliku. Gradovi imaju savremenu infrastrukturu kao oni najrazvijenije metropole u Evropi. Građani iz grada u grad putuju avionima, čarter-letovima, namiruju se u velikim trgovačkim centrima, mladi voze luksuzne automobile, od države dobivaju beneficije za kupovinu stana, što se ranije moglo samo sanjati, što dovoljno govori o standardu stanovnika.
Za razliku od prije dvadeset godina, srednji sloj stanovništva prepoznatljiv je po kupovnoj moći, za razliku od velikog broja zemalja u Evropi u kojima se sve više razlikuju dvije kategorije, bogati i siromašni, što govori o padu standarda. Industrija Turske je u rangu, primjerice, Italije i Kine. Velike prihode Turska ubire od avioindustrije, prodaje svojih automobila i bijele tehnike, računarske opreme, građevinarstva, pogotovo turizma i drugih usluga, da ne govorimo o trgovini. Iako je u 2016. bilo više terorističkih napada te pokušaja državnog udara, upravo u ovoj godini ostvareni su megalomanski projekti, kao što su tunel Ilgaz, Most Yavuz Sultan Selim, Evroazijski tunel, Satelit Gokturk i dr. A sve političko-vojne destrukcije izvana započele su onog trenutka kada je Turska vratila kredit MMF-u i postala nezavisna od svjetskih monetarnih institucija. A uprkos njima, paraleno s njima, Turska je krenula putem razvoja.
Do kraja ove godine ekonomski stručnjaci u Turskoj očekuju da će priliv ukupnih sredstava, dakle bruto-društveni proizvod na godišnjoj razini iznositi skoro hiljadu milijardi dolara (bilion), što, kada se podijeli sa brojem stanovnika, dobije iznos po glavi stanovnika, a to je oko 13 hiljada dolara. Ovo je pet puta više nego u našoj zemlji, što govori o omjeru standarda u jednoj i drugoj zemlji. S obzirom na sve one političko-vojne nestabilnosti koje posljednjh godine prate Tursku, o nekima smo pisali, ova zemlja je fenomen za mnoge priznate ekonomske stručnjake u zapadnim zemljama.
