Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Prenosi se da je Salahuddin Ejjubi u svom pohodu da oslobodi Kuds (Jerusalem) i džamiju Al-Aksa od krstaša, naredio muslimanskoj vojsci, nakon jacija-namaza, da se svaka grupa okupi u svom šatoru kako bi učili Kur'an. Ako bi primjetio da u nekom šatoru vlada tišina i da se ne uči Kur'an, prekorio je tu grupu mudžahida i ljutito rekao: ”Sad znamo odakle dolazi poraz.” Što znači, ako budemo poraženi, razlog će biti grupe muslimanskih vojnika koje nisu učile Kur'an u svojim šatorima pred odlučujuće bitke.
Jer, učenje Kur'ana nije samo puko ponavljanje riječi, već ono unosi smirenost i ubjeđenje u srce, shodno Allahovim riječima: ”A srca se doista, kad se Allah spomene, smiruju!” (Er-Ra'd, 28.) U iskrenom i skrušenom učenju Kur'ana krije se zadovoljstvo Uzvišenog Allaha, Koji je zagarantovao pobjedu vjernicima, a učenje Kur'ana je jedan od vidljivih znakova imana.
Suočeni sa ovom izuzetnom imanskom snagom i energijom, malobrojni vjernici postaju mnogobrojni, a mnogobrojni neprijatelji – u očima muslimana – postaju malobrojna skupina.
U Bici na Mu'ti, broj Bizantinaca i njihovih saveznika bio je dvije stotine hiljada, dok broj muslimanske vojske nije prelazio tri hiljade. Osim toga, u toku bitke ubijena su dva muslimanska komandanta koje je imenovao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: Zejd ibn Haris, radijallahu anhu, i Dža'fer ibn Ebi Talib, radijallahu anhu.
Nakon toga, došao je red na trećeg komandanta kojeg je također imenovao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, a to je Abdullah ibn Revvaha, radijallahu anhu. On je primjetio da mnogi muslimani osjećaju strah od ogromne gomile bizantijskih vojnika, pa se obratio mudžahidima, govoreći: ”O muslimani, Allaha mi, ono što prezirete je upravo ono zbog čega ste izašli u borbu da bi to postigli, a to je šehadet i pogibija na Allahovom putu. Mi se ne borimo protiv naših neprijatelja, snagom ili velikim brojem. Mi se borimo protiv njih samo ovom vjerom kojom nas je Allah počastio. Zato krenite ka jednom od dva dobra: pobjedi ili pogibiji (šehadetu) na Allahovom putu.”
To je nepobitna imanska činjenica koju potvrđuje historija, i koju danas, pred našim očima, potvrđuju mudžahidi Gaze. Naime, agresija na Gazu otkrila je i potvrdila ranjivost i krhkost neprijateljske moći i srušila tezu o nepobjedivosti cionističke vojske koja ima moćno i sofisticirano oružje, utjecajne medije, najbolje obavještajne službe, nuklearno oružje kojem se niko ne može suprotstaviti, i povrh svega toga, ima podršku najmoćnije svjetske sile danas, Sjedinjenih Američkih Država.
Muslimani su živjeli pod utjecajem ove cionističko-američke propagande, i nikome nije palo na pamet da se spurotstavi cionistima i njihovim dugogodišnjim zločinima, torturi i nasilju nad muslimanima Palestine, sve dok nisu došli neustrašivi lavovi Gaze i jasno dali do znanja cijelom islamskom ummetu da, ko god ustane kao mudžahid na Allahovom putu, boreći se za svoju vjeru i domovinu, Allah će mu pomoći i dati mu pobjedu odakle se i ne nada.
Pa, kada će ostatak ummeta postati svjestan ove činjenice i nepobitne kur'anske istine, i odlučno krenuti u razbijanje okova tiranije i poniženja, te konačnog oslobađanja svete palestinske zemlje?
