Piše: šejh Muhamed el-Gazali / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Možda mnogi misle da nam vjerska (islamska) vlast daje jasne smjernice o svojim ciljevima i metodama, na osnovu onoga što vidimo i čujemo na nekim mjestima i u nekim muslimanskim državama. Razlog takvom uvjerenju jeste to što su te muslimanske zemlje jedine koje, naprimjer, primjenjuju šerijatsku kaznu za krađu, bičuju preljubnike i izvršavaju druge Šerijatom propisane kazne, što znači da su to muslimanske vlasti koje su ostale ustrajne u provođenju tih zakona u vremenu koje ih je uglavnom odbacilo i snažno se od njih udaljilo.
Mi ne poričemo da su hududi (šerijatske kazne) dio islama, ali čudi nas i zabrinjava kada se to predstavlja kao cijeli islam.
Mi želimo da se šerijatske kazne sprovode kako bi se sačuvala prava, učvrstila sigurnost i čuvale moralne vrijednosti, a ne da se provode samo nad siromašnim lopovom koji je ukrao nekoliko novčića, dok se kazna izbjegava, pa čak se ni ne razmatra da se primijeni, nad onima koji kradu ogromna bogatstva iz državne blagajne i narodnih dobara.
Neke muslimanske zemlje spadaju među najsiromašnije u svijetu kada se posmatra životni standard njihovih stanovnika, druge trpe ozbiljno zaostajanje u gotovo svim oblastima života, a treće su prepune bogataša sa ”dugim” rukama (u krađi) i pokvarenim savjestima.
Mnoge nemuslimanske zemlje su pravednije u upravljanju, imaju razvijeniju svijest i viši životni standard od ovih muslimanskih zemalja.
Pa kako se onda može misliti da su nered, nepravda i tiranija koje vladaju u muslimanskim zemljama – slika islamske vlasti?! To je, zapravo, društvo sastavljeno od gospodara i robova!
Već smo rekli da krivični i finansijski zakoni nisu ništa drugo do grane ustava koji se najprije mora utvrditi, i u kojem treba jasno odrediti prava vladara i podanika. Ako ovaj temelj nedostaje, kakvu korist onda imaju te grane nakon što je temelj nestao? A u nekim muslimanskim zemljama ne postoji nikakav ustav osim apsolutne moći pojedinca.
A kada djela nekog muslimanskog vladara odgovaraju riječima koje je izrekao faraon na vrhuncu svoje oholosti, kada je rekao svome narodu: ”Ja sam vaš gospodar najveći!”, kako se onda može reći da tu postoji pravedni zakon, ili da se tu poštuju Allahove granice?!
Za vrijeme pravednog hilafeta, državna blagajna (Bejtul-mal) pripadala je narodu, a vladar je iz nje uzimao samo onoliko koliko mu je bilo dovoljno da preživi. A danas, u mnogim muslimanskim zemljama, državna blagajna pripada vladaru: on najprije sebi uzima lavovski dio, a onda, ono što preostane, ”baca” pred narod i daje za opće potrebe.
Kako se onda može reći da su to islamske vlade i da se u njima sprovodi Allahov zakon? Nažalost, ove muslimanske zemlje očajnički trebaju da prvo očuvaju svoje golo postojanje, pa ako to postignu, mogu početi uzdizanje prema nivou koji je islam zacrtao. A prije nego što dođu do tog stepena, nikako se ne može reći da su to vlade koje su primijenile islam, ni u vjerskom ni u političkom (državnom) smislu.
