Pripremio: Ramiz Hodžić
Ovo je stranica teške sudbine muslimana, islama i Bošnjaka u Bosnskoj Krajini. Govor je o ljudima, imamima, koji su slika i prilika svoga naroda od kojeg su potekli, sa kojim su radili, o ljudima koji su učili Vjeri i dobroti.
Sam tekst je više šutnja ili mukli jek i uzdah mučenih, ranjenih, poniženih i na grozan način ubijenih pravednika. Nije bilo odlučnog osuđivanja zločinaca koji su najgore stvari nad njima svjesno i bez povoda počinili.
Bilježimo sudbine onih imama i učenika Medrese koje su agresori ponižavali, progonili, protjerali, u konclogore zatvarali, mrcvarili i ubijali – skrivajući njihova mrtva tijela i kosti po nepristupačnim bezdanim pećinama i u dobro skrivenim mračnim masovnim grobnicama. „ Ali, šehide nikakva više patnja i strah ne dotiče. Ostaje naš dug da govorimo o njima, da njihova imena budu svjetionici u olujama koje često posjećuju Bosnu. Želimo urezati u papir slovima njihova imena, svako pojedinačno. Išli smo od imena do imena, od sudbine do sudbine, od događaja do događaja, s nakanom da javnost bude upoznata sa njihovim stradanjem i da im se ni ime, ni žrtva nikad ne zaboravi.
Do sada je to, uvijek, bila redovna praksa bila da se imena pravednika i šehida zaborave. Ovdje smo nastojali zabilježiti što više detalja o sudbinama naših pravednika. Ući u trag svakom imamu i učeniku Medrese koji je ostao sa drugim muslimanima na milost i nemilost svakojakim bandama, zločincima, te vojskama i paravojskama bosanskih Srba i njihove braće iz Kninske krajine i iz Srbije. Namjera nam je bila da zapišemo svako mučenje, progon, zatvaranje i ubistvo imama i učenika Medrese. Ali, da smo to sve zabilježili to bi bila knjiga sa hiljadu i više stranica. O nekima osim osnovnih njihovih podataka ništa drugo ne možemo zapisati, čak ni spomenuti mjesto njihovih mezara“, piše ef. Omerdić.
U prvim danima agresije neprijatelj je posebno iskalio svoj zločinački nagon da zatre i slica zemlje zbriše svaki duhovni trag bošnjačkog naroda. Dobro je poznato da je isti agresor i u Drugom svjetskom ratu u okviru posebnog plana imao za cilj protjerati i uništiti što više vjerskih službenika Islamske zajednice, ali zadnja agresija na BiH je donijela najstravičnije oblike mržnje prema duhovnim predstavnicima muslimana, a po razmjerama zločina nad njima krajnje tragične posljedice. Svjedočenja očevidaca i imama koji su preživjeli logorska mučenja ukazuju na svu surovost i neobjašnjivu mržnju neprijatelja prema ovim nevinim ljudima. Cilj im je bio da ih što više ponize i izvrgnu ruglu pred njihovim narodom i vjernicima. Svakodnevno, u toku agresije na Bosnu i Hercegovinu, na neokupirana područja, stizala su potresna svjedočanstva i vijesti o teškom stradanju pojedinih imama i drugih službenika Islamske zajednice. Teška stradanja su preživjeli imami u Bosanskoj Krajini. Zajedno s ostalim Bošnjacima oni su dijelili sve nedaće i iskušenja ove genocidne agresije. Srpski zločinci deportirali su ih u koncentracione logore, progonili ih, maltretirali i ponižavali, te ih ubijali na najmonstruozniji način. Velikodostojnici Srpske pravoslavne crkve, ni prstom nisu maknuli da pomognu u spašavanju zatočenih imama, premda su to mogli. Upućivani su im nebrojeni apeli, molbe, pisma… Sva zalaganja Islamske zajednice bila su nedovoljna da se probudi savjest velikodostojanstvenika te Crkve, ali i međunarodnih činilaca, kako bi se oslobodili imami koji su bili zatočeni po koncentracionim logorima, ili se saznala sudbina onih koji su nestali.
Ubijeni i poginuli imami i učenici Medrese
Alekić Hasan, rođen u Vrbanjcima, Kotor Varoš. Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu završio 1972., radio kao nastavnik u svom rodnom mjestu gdje su ga zarobili Srbi i likvidirali na nepoznatom mjestu u ljeto 1992.
Behar Ale, rođen 1965. u Kamičaku kod Ključa. Po završetku Medrese 1989. počeo je raditi kao imam u džematu Hrustovo kod Sanskoga Mosta. Zarobljen je, mučen i ubijen od srpskih oružanih snaga na lokalitetu između Vrhpolja i Hrustova, Sanski Most.
Bešlija Hasan, imam u Ljubiji kod Prijedora, poznati učač Kur’ana, otac dvoje malodobne djece. Naoružani Srbi su ga privodili u kasarnu JNA u Prijedoru u više navrata, počevši od 5. juna 1992., da bi 25. juna bio trajno i nepovratno odveden u konclogor “Omarska” kod Prijedora gdje je brzo likvidiran sa hiljadama drugih Bošnjaka.
Izjava Emine (Ferida) Bešlija, supruge šehida Hasan-ef. Bešlije:
“Sredinom juna 1992. srpska policija je došla u našu kuću i prekopala je, jer im je, navodno, rečeno da imamo oružje. Rečeno je Hasanu, mom mužu, imamu u Ljubiji, da mora otići u Gornju Ljubiju u Krizni štab da potpiše da ništa nisu našli. Bila su trojica, civilna policija. Otišao je u kombiju i nakon tri sata se vratio istim. Svratio je kući po jaknu. Pitala sam ga šta su mu radili a on je samo šutio. Kasnije mi je rekao da su ga tukli, stavljali mu pištolj na čelo. Pitala sam ih kuda ga vode. Jedan mi je Srbin rekao: “Gospođo, brzo će se vratiti ako nije kriv!” Odveli su ga u Kasarnu u Prijedor.
Da napomenem da je kod nas bio imam iz Hambarina Šerif-efendija Mustafić i zajedno su ih vodili u G. Ljubiju, zajedno su vraćeni i ponovo zajedno odvedeni u Prijedor. Kad je Hasan došao, sutradan, kući oko 16.oo sati nije se mogao ispraviti. Leđa su mu bila sva modra od udaraca. Pričao mi je da su ga ispitivali o svakoj pojedinosti vezano za život muslimana u Ljubiji i Prijedoru. Pitali su ga za ljude iz SDA, posebno za Mirzu Mujačića, s kim se od njih družio, šta su pričali na sastancima i sjelima i sl. Na svako njegovo “ne znam” oni su ga tukli i govorili mu: “Ti si u Ljubiji glavni, sve znaš i svi te znaju.” Mustafića su još gore mučili, pričao mi je Hasan, parali su ga nožem po licu, dijelovima tjela i dr. Hasanu su naredili da sutra do 15,3o sati mora naći ljude iz SDA i dovesti ih, inače će uraditi ono čime su mu prijetili, što mi nije kazao. Nagovarala sam ga da bježi u šumu kao što su pobjegli i oni iz SDA ali je on odbio. Brinuo se za nas i za druge muslimane koji su ostali u Ljubiji. Tu noć je prenoćio kod kuće. Sutradan je išao u Mjesnu zajednicu i razgovarao sa našim ljudima, išao je i u šumu i imao kontakte sa onima koji su pobjegli. Bilo je beznadežno. U njegovim kontaktima jedan profesor Bahrija, i jedan iz SDA su odlučili da idu u Prijedor. Hasan je ponovo došao kući, obrijao se, a oni su ga čekali u Mjesnoj zajednici. Zajedno su u 15,30 sati otišli u Prijedor. Nakon tri sata Profesor i Hasan su se vratili a onaj treći je prebačen u logor. Tu noć su zatvorili MZ-u u kojoj su bile zajedničke dežure, zaveli su policiski čas od 22,oo sata. Počeli su odvoditi ljude. Bilo nam je jasno šta će biti. Hasan je bio zabrinut. Bili su mu zabranili da uči ezan jer, navodno, time daje znakove, ali se on nije obazirao, išao je na svaki vakat i učio svaki ezan. Tačno nakon 20 dana 25. juna 1992. došli su po Hasana i odveli ga u autu. Druge su odvozili kombijem. Kod nas je još uvijek bila porodica Šerifa-ef. Mustafića.
Sutradan sam otišla pred Krizni štab gdje je bilo ono auto kojim su odvezli mog muža. Tu je bio policajac Dane i pitala sam ga za Hasana. Rekao je da ne zna ali da je možda u Omarskoj. Telefonom sam onda nazvala Radu Bilbiju, za kog sam kasnije čula da je pobio mnogo muslimana i pitala ga za Hasana. On je rekao da će se raspitati. Kroz sat mi se javio i rekao da je Hasan u “Keratermu” i da će gledati da mu pomogne. On se toliko zbunio kad je govorio da sam vidjela da laže ili da ne zna ništa o njemu.
Petnaest dana poslije izašla sam iz kuće i vidjela vlasnika kafića u Ljubiji, preko puta džamije, musliman, koji mi je šapatom rekao da ima vezu u logorou “Keraterm” i da je tamo Hasan, da pripremim deku i veš pa će on poslati da mu se doturi. Pitala sam ga o Hasanu ali mi ništa nije rekao. I drugim našim ljudima u tom logoru on je proturao nešto hrane, jer se od ranije znao sa nekim Srbima. Kad sam mu sutra odnijela što je tražio, rekao mi je: “Nažalost, sve Ljubijane su noćas prebacili u Omarsku a tamo ne mogu ništa učiniti. “ Od tada o Hasanu više ništa ne znam. Čim su odveli Hasana ja sam prešla kod komšinice na konak. Nisam smjela nočivati u svojoj kući. Jedan dan kada sam ušla u kuću našla sam papirić na kome je pisalo: “Emina, u 24,oo sata upali svjetlo ako hoćeš sa mnom da razgovaraš! Adem Bašić.“ Nisam smjela to učiniti. Nisam vjerovala nikome. Kad sam došla u Zagreb ovaj Adem Bašić je bio tamo. Pitala sam ga da li je on ostavio onu poruku. Rekao je potvrdno. Htio je mene i djecu da odvede u šumu. Pitala sam ga zna li šta o Hasanu? Rekao mi je da je ubijen u Omarskoj. Na moje insistiranje da mi kaže izvor te informacije, rekao je da mu je to rekao Šerif-efendija Mustafić.Da napomenem da su prije konačnog hapšenja mog Hasana sve muškarce muslimane jedan dan odveli na stadion u Ljubiju. Bilbija je neke ljude izveo među kojima i Hasana a ostale su zadržali i tukli. Od tih su jedne odveli u logor a druge su pustili. Druga grupa četnika je iz Omarske došla, sve mještani tog sela i pljačkali su po Ljubiji. Jedan četnik, mladić iz Niske Glave, je stavio ahmediju na glavu i ušao u našu kuću tražeći dokumenta od auta i ključeve. On je odvezao Šerif-efendijinog “Jugu”, a naše auto “Zastava 128” odvezao je neki drugi četnik. Tada su mi u autu otišla sva dokumenta. Auto sam viđala ali mi dokumenta nisu vratili.
Kad je Hasan odveden, jedan dan su dva policajca, četnika, ušla u moju kuću. Premrla sam. Prerovili su kuću i tražili zlato, novac, auto… U međuvremenu su džamiju više puta palili. Na kraju su je srušili, ali to je bilo nakon moga odlaska.”
Ćeman (Mehmeda) Rasim, rođen 12. oktobra 1937. u Miljanovcima kod Tešnja. Radio je kao imam na području Sanskog Mosta i Prijedora. Agresiju je dočekao kao imam u džematu Zecovi kod Prijedora, da bi ga 24. jula 1992. oružane snage bosanskih Srba odveli u konclogor “Keraterm”, a 05. avgusta, iste godine, prebačen je u konclogor “Omarska” otkada mu se izgubio svaki trag.
Sve glasine i nagađanja oko njegove sudbine su razriješene otkrivanjem masovne grobnice na lokalitetu Hrastova Glava u Podvidači kod Sanskog Mosta. Njegova kćerka Sabaheta je u toku identifikacije po odjeći i nekim predmetima prepoznala zemne ostatke svoga oca. Zločinci su ga ubili rafalima iz vatrenog oružja, a stručna identifikaciona komisija je utvrdila više prostrijelnih rana na njegovoj lobanji i grudnom košu. U toj masovnoj grobnici je pronađeno 144 nevino ubijena čovjeka.
Dženaza mu je klanjana u Sanskom Mostu i rodnim Miljanovcima kod Tešnja gdje su mu zemni ostaci i sahranjeni 11. aprila 1999. na porodičnom mezarju.
Dizdarević Sulejman, imam u Čarakovu kod Prijedora, otac troje djece; njega su srpski zločinci zapalili zajedno sa njegovih 64 mlađih džematlija u džamiji u Čarakovu 23. jula 1992. godine.
Džafica (Bakira) Smail, rođen 1958., imam u Orašcu – Zaglavica kod Bihaća, otac dvoje djece; poginuo 12. juna 1992. kao pripadnik Armije R BiH.
Đogić Safet, imam u džematu Garibi, Kozarac kod Prijedora, krajem maja 1992. godine od strane srpskog agresora odveden u nepoznatom pravcu otkad mu se gubi svaki trag.
Jusić (Fadila) Hasan, imam u Čekrlijama kod Bihaća, otac jednog djeteta; poginuo kao pripadnik Armije R BiH u borbama sa srpskig agresorskim snagama na Grmuško-srbljanskom platou.
Kaltak (Jahja) Rasim, iz Okreča, Sanski Most, učenik IV razreda Gazi Husrev-begove medrese; upućen kao učenik na ramazansku praksu na području Sanskog Mosta. Sa grupom od 11 mladića pokušao se izvući iz srpskog okruženja i preko Grmeča domoći se Bihaća, ali im se od tada svima gubi trag.
Lihović Ahmed iz Vrbanjaca, imam u Hanifićima kod Kotor Varoši. Ubijen je od strane srpskih zločinaca u junu 1992. nakon što je bio prisiljen da iskopati veliku grobnicu za četrdeset trojicu svojih džematlija pobijenih u mjesnoj novoj džamiji.
Izjava Nazife (Sulejmana) Lihović (r. 1950.), iz Vrbanjaca, Kotor Varoš, supruge Ahmeda-ef.: Napad na Vrbanjce od strane četnika započeo je na prvi dan Bajrama, 11. 6. 1992. u 8,oo sati. Tada je bio napad i na Kotor Varoš i neka druga mjesta. Mog prvog komšiju Hasana Prlju, taksistu, su otjerali u zatvor, i neke viđenije muškarce. Nas su protjerali 25. juna 1992. iz stana u kafić Dževdeta Alagića u Vrbanjcima. Tu smo zatekli još zatvorenih komšija. Za to vrijeme dopušteno nam je bilo iz kuće izaći od 9,oo – 11,oo sati. Moj muž Ahmed, imam u Hanifićima, došao je našoj kući preko njiva jer mu autom nisu dali ući u selo. On nije poštovao njihovu naredbu o zabrani kretanja, po čitav dan je bio vani, obilazio kuće drugih džematlija. Drugi dan Bajrama nekuda je prošao do Večića gdje su četiri četnika bila zarobljena. Vratio se u noći sa kuririma. Dopuštali su mu da ide klanjati džume u Hanifiće i na dženazu jednom njegovom rođaku u Dabovec.
Dana 25. juna veća grupa ih je došla i izgonili su muslimane iz kuća. I nas su potjerali prema spomenutom kafiću. Bili su sve komšije, znali smo ih iz viđenja i jedan bliži komšija zvani Caco koji mi je gurnuo pušku u leđa. Nisu dali da bilo šta ponesemo. Zajedno su nas gonili 19-toro. U kafiću su muške odvojili a nas protjerali prema Večićima. Nas su kroz jednu avliju sproveli, pa na most za Večiće, a neki drugi su išli putem i vidjeli su nekoliko ubijenih muškaraca. Moj Ahmed je ostao živ u tom kafiću. Neke žene su duže držali u tom kafiću i čula sam da su im svašta radili. Za to vrijeme nas su samo provocirali. Kad smo odlazili jedan je četnik mojoj kćerki dobacio: “Ti ode netaknuta. “
Do 1. novembra 1992. ostali smo u Večićima. Tu su bili i moji roditelji. U proboj su krenuli muškarci, njih 670, prema Travniku, i više djevojaka. Od njih se probilo 93 i tri djevojke, među kojima i moja kćerka Elvedina, koja je medicinska sestra. Prema njihovom kazivanju veći dio njih je zarobljen u Grabovici, a nešto ih je zarobljeno kod Skender Vakufa. Za ove iz Grabovice se ništa ne zna a sa ovima iz S. Vakufa su pravili razmjene i dio odveli po logorima Manjači i Batkoviću.
Nas što se tiče, grupno smo išli prema Vrbanjcima gdje su nas zarobili četnici, dali su nam ispunjene formulare da im sve poklanjamo i još smo morali platiti po 50 DM. Potrpali su nas u autobuse prema Smetovima i Travniku, 12 autobusa i jedan minibus. Pridružile su nam se zarobljene djevojke i dječaci. Svi su autobusi bili prepuni. Neke su maltretirali, nas nisu, jer nas je štitio šofer. U Smetovima su nas istjerali iz autobusa i krenuli smo prema Travniku. Zadržali su djevojke, tukli muškarce, grupe četnika na koje smo nailazili otimali su nam zavežljaje. 14. avgusta 1992. u Večiće je došao Elvir Lihović, izbjegao je iz Dabovaca i ispričao nam je da su četnici ušli u Dabovec, žene protjerali a muškarce utjerali u jednu štalu, pokosili mitraljezom i zapalili. On je bio lakše ranjen i Muhamed Šabanović teže, izvukli su se iz zapaljene štale i krenuli prema Večićima. Četnici su ih gonili. Muhameda su uhvatili i izmasakrirali, nađen je kasnije u rijeci, a Elvir im je uspio umaći. U toj štali ih je nastradali dvadesetjedno, od kojih jedanaestoro familija mog muža. Tri mjeseca kasnije žene su njihove kosti pokopale ali su ih kasnije četnici izvadili i nekud odnijeli. Isti dan (14. avgusta) pobijene je više Muslimana u džamiji u Hanifićima, zamotavali su ih u ćilime i palili uz pomoć benzina. Isto tako, u jednoj štali se to isto desilo jednoj grupi žena, pobijene pa zapaljene. Vatrač Aziza su ubili i bacili u bunar. Žene i djevojke iz Dabovaca i Hanifića su odveli u logor “Pilana”, držali ih tri dana, silovali i maltretirali a potom protjerali prema Travniku. Zet moga muža, Smajlović Selim, iz Vrbanjaca, kada je pušćan iz koncentracionog logora iz Kotor Varoši, nakon osam mjeseci, došao je u Zagreb, pričao je da je u Vrbanjcima bila zajednička grobnica sa preko 40 Muslimana koji su pobijeni 25. juna 1992. i da su ih iskopali četnici i nekud odvezli. Ovo iskopavanje je bilo u maju 1993.
Također je bila masovna grobnica u Kotoru, oko 47 ljudi, te su i njih sada nekud sklonuli. Također su to isto uradili i sa izgorjelim kostima naših rođaka iz Dabovaca. Selim mi je potvrdio da moj Ahmed ubijen u Vrbanjcima. A jedan zarobljeni četnik, Sakan Igor je, na ispitivanju u Večićima, to isto potvrdio i locirao njegov grob u kanalu kod “Šumarije” u Vrbanjcima.
Sve džamije su srušili. Za mog oca Sulejman-ef. Turudića, imama iz Večića, ništa ne znam od 1. novembra 1992. Krenuo je sa borcima u proboj prema Travniku. Znam da su bili logori: Pilana, katolička crkva, tvornica “Jelšingrad“, Tvornica obuće, Kožara, sve u Kotor Varoši, zatim u Grabovici OŠ, u Šipragama OŠ i Srednja škola, u planini Borje “Stari rudnik“ i u Čelincu rudnik prema Stanarima.”
Mačković (Derviša) Ismet, rođen 15. marta 1947. u Ulišnjaku kod Maglaja, imam u gradskoj džamiji u Velikoj Kladuši, otac troje djece.
U decembru 1994. godine autonomaška policija Fikreta Abdića su ga uhapsili zajednosa njegovom porodicom i deportovali u konclogor Dubrave. Porodicu mu pustili nakon dva, odnosno osam dana. Nakon 66 dana logorskog života organizirano mu je suđenje ali je oslobođen pošto mu nije dokazana nikakva krivica. Nakon nekoliko dana ponovo su ga odveli u nepozunatom pravcu. Pet dana kasnije dovezli su ga mrtva. Ukopan je na na groblju Grabež kod V. Kladuše.
Prema raspoloživim informacijama oružane snage AP ZB prisilno su ga odveli na prve linije fronte gdje je ubijen prilikom kopanja rovova u mjestu Hajrat kod Velike Kladuše 6. aprila 1995.
Makić (Avde) Zahid, rođen 23. maja 1933., imam Mehdi-beg džamije u Banjoj Luci, poznati učač Kur’ana; naoružani Srbi 23. septembra 1992. su ga izrešetali rafalom iz automatskog oružja nasred ulice u Banjoj Luci dok se vraćao iz džamije sa akšamskog namaza; ukopan je u haremu Stupničke džamije tri dana kasnije.
Mustafić (Rasima) Osman, rođen 1970. u Brigovima kod Bužima, imam u Trnovi kod Velike Kladuše. Poginuo je 11. maja 1994. u borbama protiv srpskih agresorskih snaga i Abdićevih autonomaša na području Todorova. Jedno je vrijeme proveo u koncentracionom logoru u Velikoj Kladuši, u kome su bili zatočeni Abdićevi neistomišljenici.
Omerčević (Ferida) Hazim, Gornja Koprivna kod Cazina, rođen 1971., učenik Gazi Husrev-begove medrese; poginuo kao borac 510 oslobodilačke brdske brigade Armije R BiH u borbama protiv četnika 1995.
Seferović (Bego) Emir, rođen u Čirkićima, Sanski Most, 1963. godine; imam u Vrhpolju kod S. Mosta; srpske oružane snage su ga zarobile u Kamičku kod Ključa; među onima koji su ga zarobili bio je i Neđo Šućur, agronom i Gojko Šaula, sekretar OŠ u Tomini, S. Most; njih dvojica su bili prvi njegovi mučitelji; očevidci tvrde da su ga tukli drvenom toljagom po svim dilovima tijela tako da se po licu nije mogao prepoznati; doveden je koncentracioni logor u Sanskom Mostu, gdje je bio izložen svim vrstama fizičke i psihičke torture; od kraja novembra 1992. gubi mu se svaki trag. Nakon otkrivanja i iskopavanja brojnih masovnih grobnica na tom području pronađeni su i njegovi ostaci u grobnici na lokalitetu Trnove. U džepu mu je pronađena registarska kartica MCK. Obdukcijom je utvrđeno da je ustrijeljen sa dva hitca u predjelu prsa, vilice i rebra su mu bila polomljena. Dostojno je sahranjen u rodnom mjestu.
Softić (Latif) Hamid, rođen 28, septembra 1958. u Brđanima, Prijedor; radio je kao imam u džematu Kamićano kod Kozarca, otac troje djece; krajem maja 1992. godine zarobljen na Kozari od strane srpskih vojnika, potom odveden u konclogor “Omarska” gdje je mučen, a zatim ubijen 15. juna 1992.
Turudić Sulejman, 66-godišnji imam iz Večića kod Kotor Varoši, zarobljen sa 183 Bošnjaka prilikom proboja kroz obruč srpskih oružanih snaga u pravcu Travnika u ljeto 1992. od kada mu se gubi svaki trag.
Turudić Sulejman, 66-godišnji imam iz Večića kod Kotor Varoši, zarobljen sa 183 Bošnjaka prilikom proboja kroz obruč srpskih oružanih snaga u pravcu Travnika u ljeto 1992. od kada mu se gubi svaki trag.
