Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Šejh Muhamed Bešir el-Ibrahimi (1889-1965), jedan je od najistaknutijih učenjaka, mislioca i pisaca u arapsko-muslimanskom svijetu u dvadesetom stoljeću. Bio je saputnik Abdul-Hamidu ibn Badisu u vođenju alžirskog reformatorskog pokreta i njegov zamjenik. Bešir el-Ibrahimi je utemeljio ideju o oslobađanju arapsko-muslimanskih naroda od kolonijalizma i oslobađanju muslimanskih umova od neznanja i praznovjerja.
On je bio učenjak, mislilac i pisac kod kojeg se nije moglo spojiti islamsko znanje i prešućivanje laži i zablude, niti znanje i odustajanje od džihada i borbe riječju i djelom, niti znanje i laskanje vladarima i pokornost njima pod bilo kojim imenom i izgovorom, niti znanje i pohlepa, niti pak znanje i kukavičluk usljed društvenih pritisaka.
U nastavku donosimo dio teksta šejha Bešira el-Ibrahimija u kojem je sublimirao karakteristike istinskog islamskog učenjaka, njegove naučne i moralne osobine.
Naime, opisujući svojstva istinskog islamskog učenjaka (el-‘âlim el-rabbani), u svom djelu El-besâir, šejh Bešir el-Ibrahimi, rekao je: ”On je čuvar Allahove Knjiga i povjerenik sunneta Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, radeći po njima i prenoseći ih onakve kakvi jesu. On ih čuva da ih ekstremisti ne bi iskrivili, da šarlatani i lažovi ne bi izmijenili njihova značenja i da se s njima ne bi poigrali novotari.
On je budne savjesti, razbuktalih osjećanja, precizan u vaganju, senzibilnih osjetila, prati šta ljudi rade i šta govore, brz je da odgovori na istinu kada bude pozvan i da joj pritekne u pomoć kada bude napadnuta.
Učenjaci prvih generacija (selef) tjerali su sebe na borbu protiv zablude i laži čim se ona pojavi, i ne bi se smirivali dok je ne bi uništili i iskorijenili. Uvijek im je na umu bio zavjet koji je Allah uzeo od učenjaka, da neće govoriti o Allahu osim istine, i da je istina ono sa čime je poslat Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, od svog Gospodara, radi upute čovječanstva i poboljšanja njihovog stanja.
Njihova vjera je upravljala njihovim umovima, a njihovi umovi su upravljali njihovim jezicima, tako da njihovi jezici nisu govorili osim nakon dubokog razmišljanja.
Oni su bili vladari nad vladarima, motrili su na vladare i nisu ih podržavali u neistini ili nepravdi, i nisu im šutjeli u onome što je značilo jasno kršenje vjere i vjerskih propisa, niti su bili popustljivi prema njima u pogledu Allahovog prava, niti su im ugađali u onome što izaziva Allahovu srdžbu.
Opća karakteristika učenjaka u to vrijeme bila je da su bili prisutni a ne odsutni. Na naučnim i savjetodavnim vijećima bili su misionari i svjedoci, a u ratnim vijećima bili su jurišnici i mudžahidi.
Islam im je usadio hrabrost u dvije kategorije: hrabrost mišljenja i hrabrost u borbi. Hrabro su iznosili svoja mišljenja i pobjeđivali druga (pogrešna) mišljenja, a na bojnom polju bili su neustrašivi mudžahidi koji su pobjeđivali neprijatelja. Jer, muslimanski učenjak koji je kukavica, zapravo je paralizirani član ummeta, i on je smetnja a ne pomoć ummetu.
Ovi učenjaci su ispunili zavjet dat Allahu, i oni su razumjeli mnogostruka značenja džihada, pa su se borili na svim njegovim poljima, tako da je Allah učinio da njihov govor bude primljen i prihvaćen kod običnih muslimanskih masa i kod uglednika.
Djelotvornost (autoritativnost) mišljenja i prihvatanje govora islamskog učenjaka, koji posjeduje samo duhovno oružje, razlika je koja je potčinila autoritet hilafeta Ahmadu ibn Hanbelu i podvrgla autoritet lahkomislenog muslimanskog vladara, El-‘Izzu ibn Abdus-Selamu. Stav ova dva islamska učenjaka prema zabludi i laži je primjer svim islamskim učenjacima, ako žele pouku primiti.
Allah je pomogao ove učenjake, pa su, onda kad je trebalo iznijeti mišljenje, bili predvodnici na takvim skupovima i forumima, na dan bitke bili su vođe borbenih jedinica, a u historiji su dostigli tačku bliskosti između rata (harb) i mihraba (pobožnosti).
Tako su oni riječju istine napadali i pogađali laž i zabludu, nakon čega je istina pobjeđivala i postajala očigledna, a laž nestajala, a pred njihovom odlučnošću, u sukobima vjere i kufra, vjera je pobjeđivala, a nevjerstvo je bilo poraženo.
Još uvijek vidimo u svakom mračnom dijelu historije islama zvijezdu koja blista, a nakon svakog utihnuća glasa istine, čujemo prodorni glas islamskog učenjaka koji je živio kao svjedok (šahid), a umro kao šehid, i koji je ostavio za sobom svjetlost kao što sunce ostavlja za sobom svjetlost i rumenilo nakon zalaska, osvjetljavajući neko vrijeme stazu putnicima koji su zalutali.”
