U srednjovjekovnoj Bosni stoljećima je postojala država Bosna, koju su osnovali Bošnjani, postojala je Crkva bosanska, pismo bosančica i jezik bosanski.
Prema Nadi Klaić bosanski banovi i župani postojali su sve vrijeme, oko 200 godine avarske vlasti u bosanskim zemljama, i nastavilli su kontinuirano vršiti vlast i nakon nestanka Avara sa historijske scene. Drugim riječima nestalo je avarske vlasti ali je ostao model državne organizacije u bosanskim zemljama. To je bila jaka podloga na kojoj je izrasla bosanska država početkom IX vijeka, kao kontinitet prethodne državne organizacije za vrijeme Avara. Sada su domaći ljudi, Bošnjani preuzeli sve državne, administrativne, vojne i političke funkcije, jer su prethodno bili pomoćnici Avarima u upravljanju ovim prostorima. Avarsku titulu ban ponosno su nosili vladari Bošnjana, više vijekova sve do krunisanja bana Tvrtka I za kralja, a Bosna time prestaje biti banovina i postaje kraljevina.
Vrlo je intersantno primjetiti da područje Bosne, početkom VII vijeka kao izdvojena cjelina ulazi u sastav avarske države kao troetnička (Iliri, Goti, Slaveni) a dva vijeka kasnije po prestanku te države, ona je jednonarodna. Nestaju imena Ilira, Gota, Slavena a pojavljuje se ime koje svi sa ponosom nose-Bošnjani. U dokumentima se ne spominju više ni Iliri, ni Ostrogoti ni Avari ni Salveni, samo Bošnjani. Najveću ulogu u integraciji i objedinjavanju različitih etničkih skupina u jedan narod-Bošnjani, koji su za sebe tvrdili da su pravi, apostolski kristjani, odigrala je zasigurno narodna crkva poslije nazvana Crkva bosanka, koja je od samog nastanka, u IV vijeku, bila zasnovana na arijanskom učenju o Bogu i Isusu Kristu.
Budući da srednovijekovna država Bosna nije nastala pod uticajem Rimske kurije niti carigradske patrijaršije, već su je stvorili stanovnici Bosne, Bošnjani, po modelu Avarske države, izdjeljene na više župa, njeni vladari nisu nikada htjeli pristati da budu ovisni te da traže blagoslov i vladarsku krunu od rimskog pape niti od carigradskog patrijarha.
Bosna je od svog nastanka u IX vijeku pa do pada pod osmansku vlast 1463. godine, gotovo punih 7 vijekova, bila potpuno nezavisna od svojih susjeda, Ugarske, Hrvatske, Raške i Duklje.
Također, jako je važno naglasiti, da su od svih nasrtaja, tokom srednjeg vijeka od strane Ugara, Hrvata, Dukljana, Rašana, i na kraju Osmanlija, Bosnu branili iskjučivo njeni stanovnici Bošnjani. Nije tu bilo nikavih Srba niti Hrvata.
Znači, vrlo hrabro i ponosno stajali su Bošnjani na granicama Bosne, nisu klonuli i nisu se dali podjarmiti pred Vizantijom niti pred Rimskom kurijom. Nisu se pokorili Papi i njegovom egzekutorskom, inkvizicijjskom odredu oličenom u kraljevini Ugarskoj, niti carigradskom patrijarhu i pravolsavnoj crkvi. To je veliki historijski fenomen!
Bošnjani su sa svojom državom i vjerom ostali autonomni između dva džinovska crkveno-državna bloka. Svakoako, zasluge za to pripadaju bosanskim mudrim vladarima i bosanskom hrabrom i nepokolebljivom stanovništvu. Kada se nisu pokorili Rimu i Vizantiji, onda je apsurdno tvrditi da su joj nešto mogli, Ugari ili Mlečani, a pogotovo ne Hrvati i Rašani tj. Srbi.
Ovaj narod i ova država nastali su političkim procesima, bez bilo kakvog uticaja bilo koje zvanične crkve.
Autor: Mr.sci med Adem Zalihić
