Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Uzvišeni Allah, dž.š., u Kur'anu je objavio: ”Zar ne vidiš kako Allah navodi primjer – lijepa riječ je kao lijepo drvo: korijen mu je čvrsto u zemlji, a grane prema nebu; ono plod svoj daje u svako doba koje Gospodar njegov odredi -, a Allah ljudima navodi primjere da bi pouku primili. A ružna riječ je kao ružno drvo: iščupanom drvetu s površine zemlje nema opstanka.” (Ibrahim, 24.-26.)
Allah, dž.š., je stvorio čovjeka u najljepšem obliku i odlikovao ga iznad svih drugih stvorenja. Jedna od odlika i blagodati koju je Allah podario čovjeku, jeste i moć govora, na šta aludiraju ajeti: ”Milostivi, poučava Kur’anu, stvara čovjeka, uči ga govoru.” (Er-Rahman, 1.-4.) Naime, u ovim ajetima govor se spominje odmah nakon stvaranja, čime se želi skrenuti pažnja na vrijednost govora kao blagodati. I za tu blagodat vezane su četiri radnje ili tehnike koje su zapravo četiri temelja ljudske civilizacije: govor, pisanje, slušanje i čitanje.
Čovjek je jedino stvorenje koje može artikulirano govoriti i koji svojim jezikom, govorom, može izraziti osjećanja, ideje, namjere, želje i ciljeve. I nije daleko od istine tvrdnja nekih učenjaka da zapravo cjelokupni život počiva na riječi. Ta, zar Allah nije objavio u Kur'anu: ”I pouči On Adema nazivima svih stvari, a onda ih predoči melekima i reče: ‘Kažite mi nazive njihove, ako istinu govorite!'” (El-Bekara, 31.) Zatim, Kur'an nas obavještava i o tome da je, nakon Ademovog i Havinog dramatičnog izlaska iz Dženneta i silaska na Zemlju, Adem primio ”neke riječi” od svoga Gospodara i pokajao se, i Allah mu je primio pokajanje, zatim, da je Allah, dž.š., iskušao Ibrahima, a.s., ”nekim riječima” (misli se na naredbu da sina Ismaila, a.s., prinese kao žrtvu u ime Allaha), da je ”Allah sigurno s Musaom razgovarao.” (En-Nisa’, 164.), da je Isa, a.s., ”riječ Njegova” koju je udahnuo u Merjemu, a.s. A Muhammed, s.a.v.s., obavijestio nas je i kroz svoj verbalni sunnet pokazao da je, iznad svih drugih ljudi i poslanika, odlikovan jezgrovitim i sadržajnim govorom.
Pored navedenih dokaza o vrijednosti govora kao blagodati, mi iz našeg iskustva znamo koliko se roditelji obraduju kad im djeca progovore i izgovore prvu riječ u svom životu, a koliko su tužni i zabrinuti ako njihovo dijete ima poteškoća u govoru ili ako ”kasno” progovori.
Nažalost, malo je ljudi koji istinski razmišljaju o vrijednosti i veličini te blagodati i koji zahvaljuju Allahu na blagodati govora.
Lijepa riječ je temelj islamske da've
U našem vremenu, vremenu poremećenih mjerila vrijednosti, riječ kao neizmjerna Allahova blagodat izgubila je svoju vrijednost. Ponajprije zbog toga što je danas riječ, vrlo rijetko, istinita, lijepa i korisna, što okolina u kojoj živimo ne podstiče, ne afirmira i ne nagrađuje lijepu riječ. U našem vremenu rasprostranjen je bezvrijedni govor, lažni govor, neprovjereni govor, govor rekla-kazala. Umjesto lijepih, ljudi jedni drugima govore ružne riječi, umjesto iskrenog savjeta i nasihata vrlo često čujemo uvrede, ponižavanja, omalovažavanja, ogovaranje, potvore, laži, tajna došaptavanja u kojima, kao što Kur'an veli, nema nikakvog hajra. I što je još gore, fenomen ružne, umjesto lijepe riječi, prisutan je ne samo među običnim muslimanima, već i među onima koji posjeduju islamsko znanje, te su zbog toga pozvani i odgovorni za objašnjavanje islamskih propisa, prenošenje i pozivanje ljudi u islam, u Allahovu vjeru koja je u svojoj osnovi lijepa riječ.
Jer, vjera islam se temelji na veličanstvenoj božanskoj riječi ”Uči!” Lijepa riječ, lijep govor je svojstvo Allahovih poslanika. Allahovi poslanici nisu došli sa velikim naučnim izumima, već sa riječju koja upućuje na Pravi put, koja donosi sreću na oba svijeta.
Stoga kažemo da je lijepa riječ temelj islamskog odgoja i temelj islamske da've. Allah, dž.š., u Kur'anu je objavio: ”Na put Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj i s njima na najljepši način raspravljaj! Gospodar tvoj zna one koji su zalutali s puta Njegova, i On zna one koji su na Pravom putu.(En-Nahl, 125.) Musa, a.s., je kao poslanik i daija učio dovu:”Odriješi uzao sa jezika moga, da bi razumjeli govor moj!” (Ta-ha, 27.-28.)
A pošto su, na osnovu Muhammedovog, s.a.v.s., hadisa, islamski učenjaci, imami, daije, profesori islamskih nauka, muftije i sl., nasljednici Allahovih poslanika, onda bi lijepa riječ i lijep govor morali biti osnovna svojstva njihovog poziva i njihov zaštitni znak.
Zašto? Zato što riječ ima ogromnu snagu u izgradnji, promjeni, reformi i preporodu ljudske zajednice. Riječju (živom ili pisanom) trasiraju se životni putevi, način ponašanja, uvode i određuju običaji i zakoni, svejedno bili dobri ili loši. Riječ, odnosno govor, ostavlja trag na ljude i utječe na njihovu svijest i ponašanje. Naravno, taj utjecaj zavisi od vrste govora i od onoga od koga dolazi. Tako Allahov govor nije kao ljudski govor i on ostavlja najveći trag na ljudske duše. Ali, isto tako, govor učenjaka nije kao govor običnih ljudi, i on ima posebnu težinu i značaj, jer ima snagu da obraduje i rastuži, da ujedini i razjedini, da gradi i da ruši, da podstiče na dobro i da otvori puteve zla i grijeha. Dakle, nije dovoljno samo imati moć govora, već treba znati efikasno koristiti jezik i jezička izražajna sredstva, treba imati prefinjen i istančan osjećaj za jezik. Vjernici, a posebno daije, imami, nosioci islamskog znanja i zvanja, moraju poznavati najsuptilnije komunikacijske norme kako bi na ispravan i što bolji način upotrijebili govor kao iznimnu Allahovu blagodat i kako bi na ispravan način, u skladu sa islamskim ahlakom, ili, kako mi volimo kazati, u skladu sa sunnetom i poslaničkom metodologijom, prenosili Istinu i druge njoj pozivali.
Nažalost, zbog jačine valova smutnje koji zapljuskuju islamski ummet sa svih strana, zbog međusobnih razilaženja i podjela, svjedoci smo da je danas i naš islamsko-da'vetski diskurs, često puta, lišen lijepe riječi iako je ona imperativ islama.
Pa, umjesto da učimo islamsko znanje i da druge podučavamo i savjetujemo na uljudan, islamski način, da odgajamo naše mlade naraštaje na principima islama, da ujedinjujemo muslimanski saff i čuvamo to jedinstvo kao oči u glavi, mi našim da'vetsko-misionarskim djelovanjem, našim ponašanjem, našim govorom, često puta raspirujemo vatru smutnje među muslimanima. Jer, zaboga, šta su danas u očima bošnjačkih muslimana hanefija i sufija, bošnjačke selefije, osim skupina fanatičnih, konzervativnih, primitivnih muslimanskih redukcionista, koji su zaglibili u svom formalizmu i kojima su vanjska islamska obilježja preča i važnija od suštine islamske poruke?! Zbog toga ih se za svagda treba odreći, od njih se treba distancirati, na njih upozoravati i upirati prstom kao na opasne ekstremiste i rušitelje bošnjačko-muslimanske tradicije, kao na rak-ranu na bošnjačko-muslimanskom tkivu. Zbog toga ih treba stigmatizirati i izolirati iz muslimanske zajednice, osuditi njihov literalistički pristup i metodu u tumačenju islamskih izvora i ismijati njihov izgled i način odijevanja, makar to značilo i ismijavanje sa islamskim propisima.
S druge strane, šta su bošnjačkim selefijama, hanefije, tj. imami i profesori islamskih nauka, a pogotovo sufije, osim najobičniji novotari, filozofi, isprazni teoretičari, čija je i teorija i praksa u koliziji sa izvornim islamskim učenjem, pa pošto su takvi, onda ih je halal vrijeđati i s njima se izrugivati i ismijavati. Ko biva, kad se oni mogu izigravati sa Allahovom vjerom i islamskim propisima, što se mi ne bismo mogli s njima izigravati.
Da stvar bude još gora, niko od nas neće da popusti, neće da prizna grešku i onda kada se ona vidi iz aviona. Niko neće da prizna svoju nesmotrenost u govoru i ponašanju, već je brani i opravdava i stvara još veći jaz između muslimana i muslimanskih džemata. A sve to radimo pod izgovorom da smo sljedbenici sunneta, da govorimo i djelujemo na osnovu dokaza, da želimo Allahovo zadovoljstvo i da time želimo skrenuti pažnju muslimanima na novotare i njihove novotarije i zablude, iako je to u potpunoj koliziji sa sunnetom i poslaničkom metodologijom u da'vi.
A da hoćemo pogledati istini u oči, svi odreda, i hanefije, i selefije, i ihvanije, i sufije, onda bismo priznali da slijeđenje sunneta i rad po sunnetu podrazumijeva, prije svega, da se kao muslimani moramo voljeti i poštivati, jer je kur'ansko-sunnetska osnova da musliman mora voljeti i poštovati drugog muslimana bez obzira na stepen njegovog imana i da moramo voditi dijalog i pričati jedni s drugima, a ne jedni protiv drugih, pa makar se u mnogim pitanjima ne slagali. Nažalost, naša sujeta, pristrasnost, neobjektivnost, slijepo slijeđenje, ne daju nam da trezveno i razborito rezonujemo, da skinemo koprenu sa naših srca, da odbacimo šejtanske spletke, egoizam i vlastite hirove, da shvatimo da islam nije naš monopol, da naše razumijevanje i naše interpretacije islama nisu Objava, da mi nismo vlasnici ključeva Dženneta i Džehennema, da naš mandat na dunjaluku nije da kopamo po ljudskim srcima i sudimo o onome što je u njima, da je islam vjera koju je Allah odabrao za ljude i da je ona emanet na našim plećima zbog kojeg ćemo polagati račun na Sudnjem danu.
Zbog svega nabrojanog, spremni smo jedni drugima ne samo istraživati, prepričavati i prenositi mahane, već ih izmišljati, samo kako bismo obezvrijedili, ponizili i ismijali muslimana koji ne razmišlja kao mi i koji nije fanatični i slijepi sljedbenik skupine kojoj mi pripadamo. Dok o vrlinama, lijepim osobinama i dobrim djelima i zaslugama drugih muslimana, posebno onih koji nisu našeg ”menhedža”, našeg mezheba, iz našeg džemata i tabora, skoro nikada ne govorimo, ili ih pak skrivamo i pokušavamo minimizirati ukoliko ih, oni rijetki, pravedni i objektivni, muslimani iz našeg džemata spominju. Umjesto klasificiranja muslimana na temelju kur'ansko-sunnetskih mjerila i standarda, a to su bogobojaznost i lijep ahlak, mi radije pribjegavamo klasifikaciji muslimana na temelju naših, vlastitih, ljudskih, krajnje pristrasnih i subjektivnih mjerila, koja su često puta produkt pogrešne percepcije i pogrešnog razumijevanja Kur'ana i Sunneta, ali i nedostatka islamskog ahlaka i odstupanja od islamskih moralno-etičkih principa i normi.
Ne dozvolimo da nam jezici preteknu razum
I onda zaboravimo da ćemo, i pored toga što smo zvanično i formalno bili od onih koji pozivaju u islam, odgovarati za naša djela i riječi, odnosno da će naše riječi biti svjedok protiv nas na Sudnjem danu, kao što dolazi u ajetu: ”Na Dan kada protiv njih budu svjedočili jezici njihovi, i ruke njihove, i noge njihove za ono što su radili.” (En-Nur, 24.) Jer, postoje riječi koje čovjek izgovara a koje mu mogu uništiti vjeru i gurnuti ga u najdublju džehennemsku provaliju, ali i riječi koje ga mogu uzdići na najviše stepene u Džennetu.
Od Abdullah ibn Omera se prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”U Džennetu postoje odaje čija se vanjština vidi iznutra, a unutrašnjost s vana.” Ebu Malik el-Eš'ari je upitao: ”Za koga su one pripremljene, Allahov Poslaniče?” Odgovorio je: ”Za one koji govore lijepe riječi, koji dijele hranu drugima, i koji klanjaju noću dok drugi spavaju.” Lijepa riječ neprijatelja pretvara u prijatelja, zlobu u grudima pretvara u ljubav, diže se u nebesa i otvaraju joj se nebeske kapije, kao što dolazi u ajetu: ”K Njemu se dižu lijepe riječi, i dobro djelo On prima. A one koji imaju hrđave namjere čeka patnja nesnosna, i njihovo spletkarenje je rabota bezuspješna.” (Fatir, 10.)
A ružna riječ donosi čovjeku propast i na dunjaluku i na Ahiretu. Ta, zar upravo ružna riječ nije izvela Iblisa iz Dženneta, na šta aludiraju ajeti: “Nije moje” – reče – “da se poklonim čovjeku koga si stvorio od ilovače, od blata ustajalog.” “Onda izlazi iz Dženneta” – reče On – “neka si proklet i neka se prokletstvo zadrži na tebi do Dana sudnjeg!” (El-Hidžr, 33.-35.)
U Ebu Davudovom Sunenu zabilježen je hadis od Ebu Hurejre u kojem je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Među Benu Izraelćanima živjela su dvojica ljudi koji su bili bliski prijatelji. Jedan je bio veliki griješnik, a drugi veliki pobožnjak. I kad god bi pobožnjak vidio svog prijatelja u grijehu govorio bi mu: ‘Ostavi grijeh, okani se toga!’ Griješni prijatelj mu je odgovarao: ‘Ostavi ti mene i mog Gospodara! Jesi li ti poslat da meni budeš čuvar?!’ Pobožnjak nije više mogao trpiti njegovo griješenje, pa mu je rekao: ‘Allaha mi, Allah ti neće nikada oprostiti!’ Nakon što su obojica preselili na Ahiret, Allah je pitao pobožnjaka: ‘Jesi li ti bio od onih koji Me poznaju ili si bio od onih koji raspolažu sa onim što je u Mojoj ruci?’ Zatim je rekao griješniku: ‘Uđi u Džennet, Mojom milošću!”, a za pobožnjaka je kazao: ‘Bacite ga u vatru!”’
Ebu Hurejre, r.a., je o ovom slučaju rekao: ”Tako mi Boga, onaj pobožnjak je izgovorio riječ koja mu je upropastila dunjaluk i Ahiret.”
Iskreni vjernici, a pogotovo oni koji posjeduju islamsko znanje, ne smiju sebi dozvoliti da budu od onih čiji jezici pretiču razum, i uvijek moraju imati na umu Allahovu naredbu u Kur'anu: ”Reci robovima Mojim da govore samo lijepe riječi, – jer bi šejtan mogao posijati neprijateljstvo među njima, šejtan je, doista, čovjekov otvoreni neprijatelj.” (El-Isra’, 53.) Kao i predaju od Mudžahida ibn Džebra u kojoj se prenosi da je Ibn Abbas rekao: ”Pet osobina bolje su od svakog bogatstva: ne govori o onome što te se ne tiče, jer je to ”višak” za koji nisi siguran da nećeš biti kažnjen; ne govori o onome što te se ne tiče dok se za to ne ukaže potreba, jer možda čovjek govori i o onome što ga se tiče, ali kad ne treba i gdje ne treba, pa se osramoti; ne raspravljaj se sa plemenitim i blagim čovjekom niti sa ahmakom, jer će te plemeniti čovjek zamrziti, a ahmak će te uvrijediti; odsutnog brata spominji po onome po čemu bi volio da te drugi spominju, oprosti bratu muslimanu ono što bi volio da on tebi oprosti; ponašaj se poput čovjeka koji zna i svjestan je da će biti nagrađen za dobročinstvo, a kažnjen za zlodjelo.” (Munziri, Et-tergib vet-terhib)
