Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Uzvišeni Allah, objavio je: ”Nūn. Tako Mi kalema i onoga što oni pišu, ti nisi, milošću Gospodara svoga, lud; ti ćeš, sigurno, nagradu neprekidnu dobiti, jer ti si, zaista, najljepše ćudi i ti ćeš vidjeti, a i oni će vidjeti, ko je od vas lud.” (El-Kalem, 1.-6.)
Sura El-Kalem je mekanska sura i objavljena je na početku Muhammedove, sallallahu alejhi ve sellem, poslaničke misije. Ovo naglašavamo radi toga što je za ispravno razumijevanje i uzimanje pouke iz određene sure, od ključne važnosti poznavati period njenog objavljivanja.
Naime, prvi ajeti ove veličanstvene sure potvrđuju savršenstvo ličnosti Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, njegove vrline i moralne kvalitete kao što su istinoljubivost, poštenje, pravednost i sl., koje su bile dobro poznate mušricima Mekke, međutim, nakon što su odbili priznati njegovo poslanstvo, zaboravili su na sve njegove vrline, i počeli su mu pripisivati najružnija svojstva, poput ludosti i sihra, kako bi odvratili ljude od njega i njegovog poziva.
U ovom tekstu prokomentirat ćemo neke ajete iz sure El-Kalem u kojima se ukazuje na vrijednost uzvišenog morala, znanja, ali i na pogubnost laži, licemjerstva, ogovaranja, potvore, zavidnosti, te na konačni ishod vjernika i nevjernika na dunjaluku i na Ahiretu.
Naime, sura El-Kalem počinje Allahovom zakletvom perima ili kalemima i onim što oni pišu, što samo po sebi upućuje na veličinu i značaj pera, jer Uzvišeni Allah se u Kur'anu ne zaklinje osim onim što je uzvišeno, veličanstveno i vrijedno.
Zato vjernik ne smije obezvrijediti svoje pero i ne smije dozvoliti da njegovo pero bude sredstvo kojim će zarađivati samo svoju dunjalučku nafaku ne obraćajući pažnju na to da li će svojim perom uskratiti tuđe pravo, oskrnaviti tuđu čast, lažno optužiti i potvoriti, razoriti nečiju porodicu i brak, uništiti karijeru, prekinuti bratske, prijateljske i rodbinske veze, posijati smutnju u društvu i sl.
Pero je velika Allahova blagodat, i da nije pera, vjera se ne bi uspostavila i ljudski život ne bi imao vrijednost, a Allah najbolje zna šta je dobro za Njegove robove.
Ova sura nam također ukazuje na veličinu znanja i morala (ahlaka) u cjelokupnom ljudskom napretku. Znanje i uzvišeni moral su ujedno i razlog jačine argumenta i najbolji način da se suprotstavi arogantnim i oholim inadžijama koji se izruguju i ismijavaju sa Allahovim ajetima.
Hvaleći Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, ahlak, Allah, dželle šanuhu, rekao je: ”Ti si, zaista, najljepše ćudi (ahlaka)” – (وَإِنَّكَ لَعَلَىٰ خُلُقٍ عَظِيمٍ).
Islamski učenjaci kažu da prijedlog ”ala” – ”na” znači da je ahlak sredstvo koje je uzdiglo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i pomoću kojeg se kretao među ljudima. Pjesnici su pjevali o njemu i hvalili ga, njegovi sljedbenici su ga voljeli, a njegovi neprijatelji su ga poštovali zbog njegovog uzvišenog morala i ahlaka.
Nije se rodio, niti će se roditi čovjek koji je inteligentniji i časnijeg porijekla od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ali, njegov Gospodar ga nije pohvalio zbog njegove inteligencije, niti zbog njegovog porijekla, već je pohvalio njegov ahlak i uzvišeni moral, a put do moralnog usavršavanja je upravo slijeđenje i oponašanje Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u ahlaku.
U svojoj hvale vrijednoj knjizi Vahjul-kalem – Nadahnuće pera, Er-Rafi'i je rekao: ”Kada bi se od mene tražilo da sažmem kompletnu filozofiju islama u dvije riječi, ja bih rekao da je to afirmacija uzvišenog morala. I kada bi najveće filozofe na svijetu upitali da sažmu lijek za ljudsku ćud ili narav u dvije riječi, nema sumnje da bi rekli da je to afirmacija morala.”
Zbog čega je još bitan moral ili ahlak? Zbog toga što je on potvrda našeg vjerovanja i dokaz da nismo od onih koji samo pričaju lijepo o islamu, već živi primjer islama i islamskog ahlaka. Lijep ahlak je plod i posljedica iskrenog vjerovanja i iskrenog ibadeta, u suprotnom, naša iskrenost u vjerovanju i izvršavanju ibadeta bit će dovedena u pitanje.
Zatim, nakon što je Uzvišeni Allah zabranio Svom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, u nekoliko ajeta sure El-Kalem da se pokorava lažovima, objavio je ajete u kojima se ukazuje na znakove lažova, onih koji odbijaju istinu koju Allah objavljuje i koji u laž utjeruju Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Uzvišeni Allah, objavio je: ”I ne slušaj nijednog krivokletnika, prezrena, klevetnika, onoga koji tuđe riječi prenosi, škrca, nasilnika, velikog grješnika.” (El-Kalem, 10.-12.)
Allah, dželle šanuhu, naređuje Svome Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, da ne sluša one koji se krivo zaklinju i koji se često zaklinju, jer je to osobina nevjernika i nepoštenih ljudi. Nepošten čovjek misli (zna) da mu ljudi ne vjeruju, pa onda mnogo koristi zakletvu, odnosno, krivo se zaklinje kako bi ih uvjerio u svoju iskrenost i istinitost onoga što govori. Njegov jezik se zaklinje, a ljudska srca ga preziru, tako da mu učestalo zaklinjanje neće koristiti, niti pomoći da mu ljudi vjeruju i da ga uvažavaju.
”I ne slušaj ni jednog klevetnika, i onoga koji tuđe riječi prenosi.” Čovjekov moral, njegova čestitost i poštenje vezani su za njegov jezik. Kukavičluk je nedostatak hrabrosti i muževnosti i pričanje ljudima iza leđa; ako imaš nešto da kažeš, reci im to u lice, inače ćuti. Jer, tvoje pričanje o drugima iza njihovih leđa govori o tvojoj, a ne o njihovoj, moralnoj iskvarenosti.
Nakon spominjanja nevjernika, lažova i pokvarenjaka, te njihovog lošeg i ponižavajućeg završetka dunjalučkog života i bolne ahiretske patnje, Allah, dželle šanuhu, spominje ishod bogobojaznih i njihov lijep završetak dunjalučkog života i nagradu na Ahiretu, kao što se navodi u ajetima: ”Za one koji se budu bojali Allaha bit će, zaista, dženneti uživanja u Gospodara njihova – zar ćemo muslimane sa nevjernicima izjednačiti?! Šta vam je, kako rasuđujete? (El-Kalem, 34.-36.)
Od Allahove mudrosti i pravednosti je i to da se nikada ne mogu izjednačiti dobro i zlo, dobra i loša djela, vjernici i nevjernici, i suludo je to i pomisliti. I kao što djela i život vjernika i nevjernika na dunjaluku nisu bili isti, tako ni njihov završetak i vječni život na Ahiretu neće biti isti.
U tom smislu, iznimno je važno razmišljati i uzeti pouku iz jednog prizora Sudnjeg dana i stanja nevjernika i munafika na taj dan, koji se navodi u ovoj suri na takav način kao da onaj koji uči ove ajete, svojim očima gleda taj prizor: ”Na Dan kada bude nepodnošljivo i kada budu pozvani da licem na tle padnu pa ne budu mogli.” (El-Kalem, 42.)
Dakle, na Danu najvećeg straha, kada istina bude svima otkrivena i jasna, kada ljudi budu pozvani da učine sedždu Allahu, nevjernici i munafici neće moći učiniti sedždu iako bi to, u tom trenutku, silno željeli samo da se spase.
Zašto neće moći učiniti sedždu? Zato što će ih Allah lišiti te mogućnosti na Sudnjem danu, jer su bili pozvani da čine sedždu dok su bili živi i zdravi na dunjaluku, pa su se uzoholili i odbili su činiti sedždu Allahu. U ovom ajetu se spominje sedžda, jer je ona vrhunac skrušenosti i izraz najveće pokornosti Allahu.
Stoga, neka oni koji odbijaju činiti sedždu Allahu, razmisle o ovom zastrašujućem prizoru koji neće moći izbjeći, i neka se iskreno pokaju Allahu prije nego dođe Dan kada im neće koristiti ni kajanje ni izvinjenje.
I čuvajmo naš namaz i obavljajmo ga iskreno i skrušeno, prije nego nas smrt iznenadi, jer je mnoštvo onih pod zemljom koji bi željeli da klanjaju barem dva rekata ili da učine barem jednu sedždu, ali ne mogu. Knjiga je zatvorena, a mastilo se osušilo.
