Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Post je štit! Kada neko od vas posti, neka ne govori ružne riječi i neka ne diže glas raspravljajući se. Ako ga neko bude vrijeđao ili se sukobio s njim, neka kaže: ‘Ja postim!”’ (Muttefekun alejhi)
Ovaj hadis jasno ukazuje da post nije samo ostavljanje hrane, pića i tjelesnih užitaka – post je, prije svega, odgoj duše. To je ibadet koji čovjeka uči samokontroli, strpljenju i svjesnom upravljanju vlastitim reakcijama. Onaj ko može cijeli dan ostaviti ono što mu je dozvoljeno radi Allaha, lakše će ostaviti i ono što mu je zabranjeno radi Allaha.
Upravo je jedna od najuzvišenijih koristi posta to što odgaja vjernika na plemenitim principima: daje mu samopouzdanje koje dolazi iz pokornosti Allahu, uči ga strpljenju u teškim trenucima i razvija sposobnost kontrole nad sobom. A čovjek koji nauči kontrolirati sebe teško može biti poražen od drugih, jer posjeduje snagu koja se ne može poraziti. To je snaga vjerničkog srca koje je sigurno u sebe jer se samo u Allaha pouzdaje.
Kada čovjek istinski spozna svoju vrijednost, kada shvati da njegovo dostojanstvo ne zavisi od jezika ljudi i da ga ne može umanjiti ničija riječ – tada se u njemu rađa smirenost koju je teško uzdrmati.
Iskreni vjernik se nikada ne spušta na nivo džahila i pokvarenjaka, niti ga njihova podlost, provokacija i grubost mogu izbaciti iz takta, jer zna da riječi lahkomislenih neznalica vrijede onoliko koliko im čovjek pridaje pažnju. Zato on ostaje dostojanstven i velik onda kada ga drugi pokušavaju poniziti i omalovažiti. Jer, riječi ne mogu poniziti čovjeka kojeg je Allah uzdigao, niti mogu uzdići onoga koga je Allah ponizio.
Veliki ljudi kroz historiju nisu bili pošteđeni uvreda. Naprotiv, često su bili njihova meta. Ali razlika je bila u reakciji.
Prenosi se da je neki čovjek vrijeđao Ahnefa ibn Kajsa dok su zajedno hodali putem. Ahnef nije reagirao dok nisu stigli blizu njegove kuće. Tada je zastao i rekao: ”Ako ti je ostalo još nešto od uvreda, reci ovdje, jer se bojim da te ne čuju mladići iz mahale pa da ti ne naude.”
Jednom je neki čovjek rekao Ebu Zerru, radijallahu anhu: ”Ti si onaj kojeg je Muavija protjerao iz Šama. Da je u tebi bilo dobra, ne bi te protjerao!” Ebu Zerr je odgovorio riječima koje otkrivaju dubinu njegove vjere: ”Brate, preda mnom je težak uspon. Ako se spasim toga, neće mi nauditi to što si rekao. A ako se ne spasim – onda sam gori nego što si rekao.”
Ebu Zerr je zapravo želio poručiti čovjeku koji ga je vrijeđao: najveća briga vjernika nije šta ljudi govore o njemu, nego kakav će biti njegov položaj pred Allahom na Sudnjem danu. Ako čovjek uspije proći tu najveću prepreku – obračun na Sudnjem danu – tada mu neće nauditi ničije uvrede niti poniženja na dunjaluku. A ako u tome ne uspije, onda su sve dunjalučke ”pobjede” potpuno bezvrijedne.
Slično tome, jedan čovjek je rekao Ebu Bekru, radijallahu anhu: ”Izvrijeđat ću te uvredama koje će s tobom ući u kabur.” Ebu Bekr, radijallahu anhu, smireno je odgovorio: ”S tobom će ući u kabur, ne sa mnom.” Jer uvreda više govori o onome ko je izgovara nego o onome kome je upućena.
Spominje se da je neki čovjek vrijeđao imama Eš-Ša'bija, pa mu je Eš-Ša'bi rekao: ”Ako sam onakav kako si rekao, neka Allah oprosti meni, a ako nisam, neka Allah oprosti tebi.”
U samo jednoj rečenici ovaj veliki islamski učenjak spojio je poniznost, dovu i moralnu nadmoć.
Prenosi se da je Ebu Derda, radijallahu anhu, rekao čovjeku koji ga je vrijeđao: ”Brate, nemoj pretjerivati u svom vrijeđanju; ostavi prostora za pomirenje. Mi ne uzvraćamo onome ko je prema nama nepokoran Allahu ničim više od toga da mi prema njemu ostanemo pokorni Allahu.”
Ebu Derda, radijallahu anhu, želio je ovim riječima poručiti: ako ti griješiš vrijeđajući me, to je tvoj odnos prema Allahu. Moj odgovor neće biti isti grijeh, nego pokornost Allahu kroz strpljenje, suzdržavanje i lijep ahlak.
Ovi primjeri nisu samo lijepe priče iz prošlosti. Oni su ogledalo koje pokazuje koliko se čovjek može visoko uzdići kada pobijedi vlastiti ego. Jer najveća pobjeda nije pobijediti druge, nego pobijediti sebe. Najveća snaga nije uzvratiti na uvredu, nego oprostiti bratu muslimanu onda kada možeš uzvratiti.
Zato su učenjaci govorili: ”Kada te neko uvrijedi, imaš tri mogućnosti: da mu uzvratiš, da oprostiš ili da se uzdigneš iznad toga. A najviši stepen je ovaj posljednji: da srce ostane čisto, bez želje za osvetom.”
Uvrijeđena duša traži osvetu. Slaba duša traži dokazivanje. Ali jaka duša traži Allahovo zadovoljstvo.
Ove istine bismo trebali biti svjesni posebno u ramazanu. Jer svrha posta je, prije svega, sačuvati srce, jezik i ponašanje. Koliko je samo onih koji se sustežu od jela i pića, ali se ne sustežu od srdžbe, uvrede, klevete i rasprave, pa od svoga posta dobiju samo glad i umor.
Danas se to posebno vidi na društvenim mrežama, gdje se ni u ramazanu mnogi muslimani ne ustručavaju od teških riječi, ponižavanja i optužbi koje raspiruju mržnju i šire razdor među muslimanima. A postač mora znati da napisana riječ ima težinu isto kao i izgovorena, i da svaka nepravda, kleveta ili uvreda koju izgovori ili napiše može biti razlog da izgubi ogromnu nagradu koju je cijeli ramazan kao postač gradio.
Onaj ko radi Allaha prešuti kada može uzvratiti, možda izgleda slab pred ljudima – ali je kod Allaha pobjednik. A na Dan kada se budu vagala djela, to će biti jedina pobjeda koja zaista vrijedi.
