Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Uzvišeni Allah objavio je: ”Kad hoćemo jedan grad uništiti, onima koji su u njemu na raskoš navikli prepustimo da se razvratu odaju i da tako zasluže kaznu, pa ga onda do temelja razrušimo.” (El-Isra’, 16.)
Kur'an ne pristupa historiji kao neutralnom slijedu događaja, već kao moralno uređenom procesu u kojem se manifestiraju Božanski zakoni (sunetullah) koji upravljaju usponom i padom naroda i država. Ovi zakoni nisu podložni promjeni, jer ne zavise od vremena, mjesta niti identiteta naroda, već od odnosa društava prema pravdi, odgovornosti i moralnim granicama moći. Historija je u tom smislu trajna opomena.
Jedan od temeljnih kur'anskih principa jeste da propast naroda i država ne dolazi iznenada niti bez uzroka, već je posljedica dugotrajnog procesa unutarnjeg kvarenja. Kur'an jasno ukazuje da uništenju prethodi poremećaj u strukturi vlasti i upravljanja: kada se moć koncentrira u rukama privilegirane elite, a vlast prestane služiti općem dobru, društvo gubi sposobnost samokorekcije. Tada nepravda više nije devijacija, već metoda upravljanja, a zlo poprima oblik zakona, politike i institucija.
Posebno je značajno da Kur'an ovu fazu opisuje kroz pojam fesada, koji ne označava samo individualni moralni pad, već sveobuhvatni poremećaj vrijednosnog poretka. Fesad nastaje kada se zanemari i odbaci Allahova uputa, kada se vlast i luksuz spoje, kada politička moć prestane služiti pravdi i općem dobru, a postane sredstvo zaštite privilegija i interesa malobrojne elite.
Historija potvrđuje ovaj obrazac bez izuzetka. Velike civilizacije nisu propadale u trenutku slabosti, već na vrhuncu svoje moći. Faraoni, imperatori, carevi i kolonijalne sile dijelili su zajedničku iluziju: uvjerenje da su iznad zakona, da njihova moć predstavlja krajnju mjeru istine i da historija za njih ne važi. Upravo ta iluzija samodostatnosti bila je znak početka kraja.
U savremenom dobu isti Božanski zakoni djeluju s istom preciznošću. Američka imperija danas ne predstavlja samo jednu državu, već globalni hegemonijski sistem zasnovan na vojnoj nadmoći, ekonomskoj dominaciji i političkoj kontroli. Ono što ga čini posebno opasnim nije sama moć, već osjećaj potpune neovisnosti od moralnih, pravnih i historijskih ograničenja. Taj osjećaj izuzetnosti – duboko ukorijenjen u političkoj kulturi imperije – upravo je ono što Kur'an identificira kao istikbar, oholost koja prethodi padu.
Američka samovolja se manifestira kroz samovoljne odluke, ignoriranje međunarodnog prava, instrumentalizaciju institucija i upotrebu sile kao osnovnog političkog jezika. No, imperijalna oholost ne ostaje ograničena na vanjsku politiku. Ona se reflektira i unutar društva: kroz normalizaciju korupcije, spregu političke elite s vojnim i finansijskim kapitalom, eroziju institucija i duboku društvenu polarizaciju. Kada se moć prestane doživljavati kao emanet a počne smatrati prirodnim pravom, imperija ulazi u fazu unutrašnjeg raspada.
U tom kontekstu, cionistički entitet predstavlja najjasniji primjer političke tvorevine čiji je opstanak gotovo u potpunosti vezan za američku imperijalnu silu. Njegova vojna nadmoć, politička zaštita i međunarodna nekažnjivost nisu rezultat unutrašnje pravednosti ili moralne legitimnosti, već produžetak američke moći. Upravo ta ovisnost čini njegov položaj historijski krhkim. Kur'anski zakon je jasan: onaj ko svoje postojanje crpi iz tuđe sile, dijeli i sudbinu njenog uspona i njenog sloma.
Sistemska nepravda, okupacija, institucionalizirano nasilje i dehumanizacija cijelog naroda ne mogu biti temelj trajne stabilnosti, niti mogu proći nekažnjeno. Privremena vojna i tehnološka nadmoć može stvoriti privid trajanja, ali ne može isključiti Božanske zakone historije. Kada nepravda postane temelj sistema, moć prestaje biti oslonac i sama postaje teret, a ono što se čini sigurnim – privid je koji se raspada.
Kur'an jasno pokazuje da slom hegemonije rijetko dolazi iznenada. Proces se odvija u fazama, od gubitka moralnog autoriteta, preko strateškog preopterećenja, do unutarnje fragmentacije – i svaka faza neumoljivo vodi ka padu.
Kada sila, koja je bila stub hegemonije, više ne može održavati nametnuti poredak, svi projekti, režimi i entiteti koji su od nje zavisili ostaju bez oslonca i nestaju gotovo neprimjetno – kao da nikada nisu ni postojali.
Zato Kur'an ne prikazuje historiju kao niz prošlih događaja, već kao mjerilo za prepoznavanje uzroka i razumijevanje zakona koji upravljaju sudbinom naroda. Oholost, spletkarenje, korupcija, osjećaj neovisnosti od Boga i moralnih zakona, te institucionalizirana nepravda – to nisu puki pojedinačni grijesi, već temeljni uzroci propasti imperija i čitavih civilizacija. U ovom zakonu nema izuzetaka: narodi se razlikuju imenima i jezicima, ali zakon historije ostaje nepromjenjiv i univerzalan.
Ovo potvrđuje i ajet: ”Oholost na Zemlji i ružno spletkarenje – a spletke će pogoditi upravo one koji se njima služe.” (Fatir, 43.)
Zakon historije je takav da sile koje se uzdaju u nepravdu, moć i nasilje neizbježno bivaju uništene snagom vlastitih postupaka.
Na kraju, historija ostaje otvorena knjiga opomena. Njene stranice neumorno potvrđuju jedno pravilo: uspon bez pravde rađa oholost, oholost proizvodi samovolju, samovolja vodi u fesad, a fesad (nered) – bez izuzetka – završava padom. To nije politička procjena niti ideološki stav, već Božanski zakon koji se ostvaruje neovisno o tome koliko neka sila u datom trenutku izgledala moćno i nedodirljivo.
