Piše: Sead Zubanović
Kažu da kada bi nekome željeli objasniti postojanje Boga, na što kraći i prihvatljiviji način, onda toj osobi treba postaviti pitanje: „Šta je to san? Kako dolazi, gdje odlazi i zašto za njegova trajanja čvrsto vjerujemo u istinitost onoga što vidimo i čujemo bez našeg vida i sluha”? Od svih svojih snova u životu, a bilo ih je naravno mnogo, samo se jednog sa sigurnošću sjećam do skoro zadnjeg detalja. Čak šta više, znam i da sam ovo usnio krajem ljeta dvije hiljadite godine.
U Alipašinoj ulici, koja skoro da počinje od istoimene džamije i nastavlja prema olimpijskoj dvorani Zetra i stadionu Koševo, u jednom od nekoliko čini mi se beskonačno dugih safova, licem okrenutim prema uzvišenju gdje se nalazi sarajevsko naselje imena Gorica, stajao sam čekajući sa ostalim prisutnim muškarcima početak klanjanja dženaze. To brdo za razliku od današnjeg izgleda bilo je bez i jedne kuće ili zgrade, prekriveno samo travom. Nisam vidio ni žbuna, a kamo li stabla. U crnom džubetu i fesom obmotanim bijelom ahmedijom ispred nas je bio hodža, skoro postavljeni imam Ali-pašine džamije, hafiz Sulejman Bugari, tada mnogima od nas nepoznat vjerski službenik. Po završenom namazu prolomiše se tekbiri, tako jako da mi se činilo kako zemlja drhti, dok je uz strmu stranu padine vijugala rijeka ljudi, koja se iznenada pojavila izvirući kao ponornica iz brda i isto tako nestajala iz vidokruga u oštrom zavoju puta koji se usijecao u sami njegov vrh. Nosili su na visoko podignutim rukama tabute, siguran sam različitih veličina, prekrivene nekako više svijetlo zelenim platnom. Krenuh za tom kolonom i tu se moj san završio.
– Hajr inša Allah! Samo On zna kome smo to mi klanjali dženazu? – bio je hafizov komentar, propraćen karakterističnim osmijehom, kada mu prepričah svoje snoviđenje. A mene danima i noćima više nije napuštalo pitanje. Kome smo to mi klanjali dženazu, kome i zašto na tom mjestu. . .? Znanje koje sam posjedovao učeći, odnosno ne učeći o prošlosti svoje domovine i moga naroda nije mi moglo dati odgovor, a predpostavljao sam da se on tamo krije. Sadržaji te vrste nisu bili zastupljeni u školskim udžbenicima niti nastavnim planovima. Trebam li reći zašto? Moram priznati, nisam se dugo mučio. Vrijeme poslije agresije kupljeno tonama patnje i bola, hiljadama litara nevino prolivene krvi, dijelovima osakaćenih tijela i ugašenih života, kako gazija branilaca tako i bosanske nejači, nudilo je istinu u novim i starim-novim knjigama koje postadoše lahko dostupne. Iščitavajući ih, polahko su mi se počinjali kompletirati i razotkrivati događaji koji su u stvari bili ključ rješenja mog zagonetnog sna.
Bitka za Alipašinu džamiju
Bitka vezana za Alipašinu džamiju vođena je 1878 godine prilikom okupacije Bosne od strane Austro-Ugarske monarhije. Samo tu je kažu poginulo pedeset branilaca. Prethodio joj je narodni ustanak u kome su učestvovali isključivo Bošnjaci predvođeni, kako ih nazivaju dvojicom duhovnih vođa, hadžijom šejh Muhamedom Hadžijamakovićem, imamom i nastavnikom Gazi Husrev – begova hanikaha (derviške medrese) i hadži hafizom Abdullahom efendijom Kaukčijom, imamom Gazi Husrev-begove džamije i muderisom istoimene medrese. Treći gazija, vojni vođa te neravnopravne borbe, hadžija hafiz Salih Vilajetović imam džamije u Logavijinoj mahali, poznatiji u narodu kao hadži Lojo pripadao je uglednoj sarajevskoj porodici, brat mu je bio hirurg. Okupatorska vojska predvođena Hrvatom baronom Josipom Filipovićem pretrpila je ogromne gubitke i bila potpuno razbijena po prelasku bosanske granice, tako da se morala pregrupisati i udvostručiti broj vojnika (sa preko četrdeset na devedeset hiljada). U ponovljenom razgoropadženom naletu, kada je ranjen i Hadži Lojo, uspjeli su poraziti ustanike i doći do Sarajeva gdje su se najžešće borbe vodile u Hisetima, kasnije centralnom dijelu naselja Marijin Dvor . Okupator se suočio sa otporom svih Bošnjaka muslimana pa čak i žena i djece koji su na sve načine pomagali braniocima. Između ostalog gađajući, u svojoj nemoći, kamenjem „švabe” i sa munare Alipašine džamije. Svjedoci su pričali da su te žene i djecu austrijski vojnici po završetku bitke bacali, a prije pada na zemlju drugi dočekivali na bajonete (vojničke noževe) nataknute na vrhove pušaka. Uhvaćene branitelje među kojima sedam braće Mulića, Avdu Jabučicu, Sulju Kahvića, Mehmedaliju Dalagiju i druge, njih oko četrdeset, streljali su u Pofalićima, a hadžije Hadžijamakovića i Kaukčiju objesili, da bi ih tako ponizili, pred sugrađanima na Čomorinoj njivi odmah do Gorice (prostor blizu Marijin Dvora, sada plato ispred Vojne bolnice gdje se nalaze kontejneri za smeće). Prilikom vješanja hadžija Hadžijamaković, puškom koju je oteo, uspijeva raniti dvojicu vojnika. Polumrtvom, pretučenom, stavljaju mu omču oko vrata i u tom trenutku on izgovora riječi:” Vaj haluna šeher Sarajevo. ” U strašnoj okupatorskoj odmazdi tih dana mnoge sarajevske džamije „postadoše” vojni magacini i konjušnice, a dosta ih kao i kompletnih mahala bi zbog pruženog otpora spaljeno. Gorjela je i Logavina mahala i džamija u njoj zbog Hadži Loje njenog imama, koji je iako ranjen, učestvovao u odbrani šehera, a kada su Austrijanci ovladali gradom uspio je sa malim brojem saboraca napustiti Sarajevo i sakriti se u okolini Rogatice. Tamo ga, da bi dobio raspisanu novčanu nagradu, nakon četrdeset pet dana skrivanja prokaza seljak pravoslavac, Mićo Kojić. Ranjenu nogu su mu zbog poodmakle infekcije nakon hapšenja amputirali, ali dva, tri dana poslije operacije, taj preko dva metra visoki, fizički ogromni čovjek za koga kažu da se na Romaniji hrvao sa medvjedom, pješke otišao na hadž i isto tako se vratio, pobjegao je iz Vojne bolnice! Ovaj put se krio čitavu godinu dana u selima oko Sarajeva. Uhvaćen je i osuđen na pet godina zatvorske kazne, koju „odleža” u Češkoj , kao i na doživotni progon iz Bosne. U strahu od pobune naroda koji je izuzetno volio i cijenio ovog imama i gaziju, vlasti su nastojale da ga se što bezbolnije riješe. Kaznu je robijao u zatvoru Terezin, a ista ta ćelija je kasnije dodijeljena teroristi Gavrilu Principu, ubici bremenite žene (sedmog mjeseca trudnoće) Sofije kao i njenog muža, prestolonasljednika Ferdinanda. Ostatak života ovaj gorostas, div kako ga opisuju, proveo je obavljajući kao invalid, po sultanovom ukazu, dužnost imama jedne od džamija u Meki gdje je dočekan kao veliki junak. To je mjesto hodočašća svih muslimana svijeta i rođenja Muhameda a.s. Sam ovaj podatak mnogo toga govori onome ko razuma ima. Tugujući za domovinom kažu da je znao pitati naše hodočasnike između ostalog i to, da li su još uvijek šljive u Bosni onako plave. Na Ahiret je preselio 1892 godine.
Evo kako je pukovnik Austro-ugarske vojske, Georg Freiherr v. Holtz opisao dio tih ratnih dešavanja vezanih za lokalitet mog sna. :” Napokon, oko dvanaest i četrdeset pet uspjeli smo zauzeti džamiju koja je bila snažno branjena. Grad je gorio na sedam mjesta. U pojedinim ulicama tu i tamo su ulični borci, muškarci, žene pa i djeca i dalje bacali kamenje na naše vojnike. Morali su biti neutralisani. Potom je potpukovnik Segerc nastavio napredovanje kroz gradsku četvrt zvanu Latinluk, gdje nije naišao ni na kakav otpor. Kršćansko stanovništvo koje se krilo za vrijeme borbe, sada je izlazilo i punilo ulice. Zvona sa Grčke (pravoslavne) crkve su zvonila svom snagom. To je bio zaista lijep i svečan trenutak. Turčina, mislim da se prezivao Jamaković, a bio je desna ruka onoga bandita Hadži Loje, smo odmah objesili.”
Ulica moga rođenja, Hadži Lojina, više ne nosi to ime. Sebeb da se to desi, po sadržaju i odjeku njegovog komentara sudeći, najviše je Valerijan Žujo, čovjek za koga malo ko zna tačno reći šta mu je ime, a šta prezime. Ovaj hronologičar uze sebi za pravo da oblati i lik i djelo rahmetli hafiza Hadži Loje, i to haman sto trideset godina poslije ovih krvavih događanja. Iz samo njemu znanog razloga nazvao ga je raznoraznim, pogrdnim imenima i stavio u historijsku ravan, rame uz rame sa Jasušijem Akašijem i Mihajlom Mićom Nikolićem (Omer pašom Latasom) kao najvećim dušmanima ove zemlje i grada Sarajeva !? Rekao je prijatelju, koji ga upita zašto ovako ružno samo on opisa ovu našu povijesnu ličnost , da ga je onovremeno obijanje vojnog magacina i dijeljenje pušaka od strane Hadži Loje narodu, asociralo na ovaj zadnji rat. A zbog čega je to dobitnika Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva (dodijeljena mu je poslije blaćenja rahmetlije) Žuju Valerijana iritirao otpor srbocrnogorskim fašistima i njihovoj genocidnoj agresiji devedeset druge godine? Treba ga to pitati kao i odgovorna lica sa TV SA zašto je omogućeno emitovanje ovog priloga? Gradski polupismeni oci i njihovi isti takvi saradnici u svom neznanju, čim su vidjeli da ga televizija osuđuje, jer je u više navrata emitovana emisija sa mišljenjem „cijenjenog ” intelektualca, umanjiše autoritet ovog velikana u povijesti njegovog grada imenujući njegovim imenom sada jednu sporednu ulicu u naselju Breka. Gradska uprava nije na mjestu smaknuća gazija, ispred Vojne bolnice, nikada postavila ni natpisnu ploču, nego kontejnere. Ulici koja se zvala njegovim imenom vratiše naziv Bardakčije. Srbijanski istoričari su izbrisali Milošu Kobiliću slovo „K” iz prezimena, sakrili da je isti bio turski špijun i tako napravili od njega svog mitskog junaka, a kod nas u Bosni se stalno dešavaju obrnuti procesi. Na takav se način ubija ponos i dostojanstvo jednog naroda, a kada se malo razmisli, to nije ni malo slučajno, a ni naivno! Ako je za osudu, po mišljenju V. Žuje, pobuna koju je organizovao Hadži Lojo znajući za odluku o aneksiji Bosne donesenoj na Berlinskom kongresu i jačini vojne sile kojoj se suprotstavio, onda su isto tako „krivi” organizatori otpora devedeset druge jer su znali za sporazum Miloševića i Tuđmana kojeg je prešutno odobrila i Evropa, a stali su pred armiju koja je bila četvrta konvencionalna sila ovog kontinenta. A kao povijesničar, ako jeste, morao bi znati da država Bosna od Kulina Bana pa do danas bije bitke za opstojnost. Počev od aspiracija Vatikana i Pape da se Bosni nametne katoličanstvo silom uz pomoć mnogobrojnih kaznenih vojnih pohoda Ugarske, zatim istih takvih nakana i pohoda raznih Dušana i Bizanta sa istoka i nametanja hrišćanskog vjerovanja do Osmanskog osporavanja prava na autonomnost bosanskom, bošnjačkom stanovništvu.
”Uzalud sve ovo bješe, šeher Sarajevo”
Austro-ugarska monarhija je stanovnicima ovih prostora ostala u groznom sjećanju po vojnom pohodu pod komandom hromog homoseksualca Aleksandra Savojskog koji je iskoristio momenat da 1692 godine do temelja spali nebranjeno Sarajevo i u javne kuće širom Evrope odvede hiljade bošnjačkih djevojaka i žena čiji su momci i muževi u to vrijeme ratovali po Rusiji i Perziji braneći granice Otomanskog carstva. Opravdanost straha od okupacije potvrdilo je kasnije Austro-ugarsko favorizovanja nemuslimanskog stanivništva posebno katolika na štetu domicilnog (u Sarajevu je broj muslimanskog stanovništva 1879 godine bio 14.846 ili u procentima 69,45%, a rimokatoličkog 679 ili 3,26% da bi na popisu 1910 muslimana bilo 21.465 ili 35,73%, a Rimokatolika 17.922 ili 34,51 %. Broj Pravoslavaca u odnosu na dvije druge konfesije u tom periodu nije odstupao više od jednog procenta, a kretao se između 16 i 17 %.) Zatim na red dolaze grozne državne, velikosrpske, podmukle okupacione pljačke bošnjačke zemlje provođenjem agrarnih i drugih reformi samo u BiH, do velikohrvatske okupacije pod plaštom njemačkog fašizma pa na kraju osporavanja prava na nacionalno određenje u Jugoslaviji do srbocrnogorske i hrvatske krstaške i križarske agresije 92/95 g. Da se bojao ban Kulin, a poslije kralj Tvrtko, da se plašio Husein kapetan Gradašćević, da toliki broj hrabrih Bošnjaka nisu bili učesnici NOB-a, a i drugi koji su u lokalnim okvirima odbranili narod u tom vremenu, da je bio kukavica Alija Izetbegović, šta bi bilo od Bosne ponosne? Nepravedno je zaobići tragične sudbine Mehmeda Spahe koji je otrovan, Džemala Bijedića i njegove supruge ubijenih u avionskoj sabotaži, Hamdije Pozderca koga su ubili specijalnim psihološkim tretmanom i ucjenom, a neki sada kažu pištoljem.Sva trojica nastradaše kada su politički pokušali da brane interes svog naroda.
U dnevnom listu „Oslobođenje” u četvrtak 30. augusta 2012 godine osvanula je sjećanje-smrtovnica sa slijedećim sadržajem:” Na 134. godišnjicu od odbrane šehadeta protiv Austro-Ugarske imperije, među prvim šehidima palim za nezavisnost Bosne je i jedan od imama, hatiba i muderrisa Gazi Husref-begove džamije i medrese hadži hafiz ABDULAH – efendija KAUKČIJA 1820 – 30 august 1878. Naše veliko poštovanje i duboki naklon u spomen na ovu ljudsku veličinu. Neka mu je vječni rahmet. Prapraunučad (Porodica Kavukcu – Inigel TURSKA) [email protected] “
Treba li ovome šta dodati ? Da, treba. I on je što se nas tiče predat zaboravu. Ulici koja je nosila njegovo ime, vraćen je stari naziv. Mora nas stid biti njegovih prapraunuka čiji su preci doslovno bili prisiljeni pobjeći iz Bosne u strahu od terora vlasti koja im sigurno nikad ne bi oprostila gazijaluk hadži hafiz Abdulah efendije. Uzalud će, kada ponovo dođu u Sarajevo, tražiti natpis ulice sa imenom svog čuvenog pretka.
Na brdu Gorica, u toku odbrane grada, nalazila su se dva topa kojim su branioci djelovali po Poljinama, a preko kojih su okupatori forsirali jedan od pravaca napada na šeher. Te kao i sve ostale topove popravio je patriota i vrhunski majstor bravar Avdo Jabučica, jer ih je onesposobila izdajnička osmanaska vlast, potpisnica sramne odluke Berlinskog kongresa o predaji (ustvari doslovnoj prodaji) Bosne Austro-Ugarskoj monarhiji. Uličica njegovog imena u tom naselju nije promijenila ime, kao ni Hadžijamakova locirana visoko iznad Kovača koja je još uža i duplo kraća od Avdine. Ali, pitam se kada će i one dobiti druge nazive. Vjerovatno da se na to neće čekati dugo. Jedino, ako se u međuvremenu Bošnjaci ne osvijeste i kažu; „ Dosta”. I stvarno je dosta sipanja soli i to vlastitim prstima po sopstvenim ranama koje sve više peku.
”Uzalud sve ovo bješe, šeher Sarajevo,” u prijevodu glase riječi koje hafiz Muhamed Hadžijamaković izgovori na vješalima. A, možda i nije uzalud jer se njegovim imenom sada naziva i osnovna škola sarajevskog naselja Hrid. Da li to stidljiivo glavnim gradom Bosne počinju puhati neki novi vjetrovi? Hoću da vjerujem da je tako i da će doći vrijeme kada će svako bošnjačko dijete školujući se u bilo kojem gradu i selu ove države, naučiti i saznati istinu o herojstvima i imenima svih onih koju su branili i odbranili njihovo pravo na budućnost, pravo na slobodu, život i jednakopravnost. Hrabri i plemeniti bošnjački narod, nesmije dozvoliti da mu gaze i ponižavaju danas jučerašnje junake, jer će oni sutra isto tako blatiti današnje heroje. A to se već uveliko i čini. Oni nemaju jednog rahmetli Aliju Izetbegovića, oni nemaju jednog Atifa Dudakovića, oni nemaju jednog rahmetli Mehmeda Alagića, oni nemaju jednog Nasera Orića i neka mi halale sve gazije koje ovdje ne mogu pobrojati. Najveći neprijatelji ovog naroda, a dušmanima najbolji saveznici su neosvješteni Bošnjaci, ljudi koji bez obzira na mjesto koje zauzimaju u društvu nose u sebi samomržnju i prezir. Prvo mrze sebe, preziru svoju vjeru pa onda i mrze i preziru narod kojem pripadaju. A, sa druge strane imaju ogromnu „ljubav” prema vlasti i novcu. Nažalost, oni nisu svjesni svoje bolesti i na kraj pameti im nije da trebaju da se liječe!
Eto kuda sve prođoh i do čega sve dođoh tražeći odgovor za svoj san, ali presretan sam što me Svevišnji počastio da budem jedan od onih koji su klanjali dženazu sarajevskim šehidima iz 1878. Naš Gospodar kaže – I NE RECITE ZA ONE KOJI SU NA ALLAHOVU PUTU POGINULI – MRTVI SU. NE ONI SU ŽIVI, ALI VI NE ZNATE.
Od Kulina Bana, Husein Kapetana do današnjeg dana
Mi ne damo svoga, nit mrzimo koga, bojimo se Boga
Kroz vijekove tako, nije bilo lahko, to ne može svako !
Sve ovo napisah čvrsto vjerujući da neće biti vaj haluna, inša Allah !
