Piše: dr. Muhamed el-Gazali / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Jedan čovjek vrijedio je koliko cijeli ummet. Volio je Allaha iz dubine svoga srca. Čak je bačen u vatru zbog svoje privrženosti tevhidu, vjeri u jednog Boga, Allaha, dželle šanuhu.
Selio se iz mjesta u mjesto pozivajući ljude u tevhid i raspravljajući s njima. Njegova putovanja, ili bolje, njegove hidžre, dovele su ga do ovog dalekog mjesta u neplodnoj arapskoj pustinji, da na ruševinama paganstva sagradi tvrđavu nepatvorenog monoteizma.
I dok je gradio Ka'bu, taj veličanstveni hram tevhida, molio je svoga Gospodara da od njegovih potomaka izvede ummet koji će štititi ovu istinu i visoko uzdizati njezin barjak.
Pa, zar je onda čudo što pripadnici islamskog ummeta, nakon što je prošlo mnogo vremena, žure da posjete Ka'bu koju je sagradio otac tevhida, Ibrahim, alejhi selam, i da, obilazeći oko nje, izgovaraju riječi tevhida?!
On je davno uputio poziv generacijama da posjećuju ovu Allahovu kuću, pa je eho ovog poziva došao do srca hiljada muslimana, koji dolaze sa svih strana svijeta i hrle prema Ka'bi, izgovarajući: Lebbejkellahumme lebejk! Lebbejke la šerike leke lebbejk! lnnel-hamde ven-ni'mete leke vel-mulk, la šerike leke! (Odazivam Ti se, Allahu, odazivam! Odazivam Ti se! Ti nemaš sudruga i ortaka! Odazivam Ti se! Zaista, svaka zahvala, sve blagodati i vlast samo Tebi pripadaju, Ti nemaš sudruga i ortaka!)
Neki ljudi ne razumiju veličanstvena značenja sadržana u obredima hadža, čak i među samim hodočasnicima (hadžijama i mu'temirima) ima ovakvih.
Pogledao sam prema Safi, koja je bila prepuna hodočasnika koji su se kretali između Safe i Merve, i pitao sam se: ”Sa'j između ova dva brdašceta propisan je kako bi se učvrstila doktrina oslanjanja i pouzdanja u Allaha, čak i ako materijalni uzroci ne ostavljaju mjesta za optimizam, pa da li to ovi ljudi znaju i shvataju?”
Stoljećima unazad, ovim mjestom je dominirala tišina usamljenosti i odvojenosti, tu nije bilo ni ljudi ni civilizacije. Ibrahim, alejhi selam, došao je u to mjesto sa svojom ženom i malim sinom. A zatim je rekao toj slabašnoj ženi: ”Ostavit ću te ovdje.”
Hadžer se začuđeno pitala: ”Ostavljaš li Ismaila i mene u ovoj neplodnoj zemlji gdje se ništa ne sije, gdje nema ljudi ni nastambi?”
”Da”, odgovorio je Ibrahim, alejhi selam.
Hadžer je upitala: ”Je li ti Allah naredio da to uradiš?!”
”Da”, odgovorio je Ibrahim, alejhi selam.
Tada je Hadžer rekla: ”Onda nas Allah neće ostaviti.”
I Ibrahim, alejhi selam, je otišao, ne znajući šta će biti s njim ni sa njegovom porodicom, samo je uradio ono što mu je objavom naređeno.
Hadžeri je ponestalo zaliha hrane i vode, i došao je kritični čas, pa je brižna majka trčala između dva brežuljka smještena u dolini pustinje, tražeći spas za dijete, bojeći se da ne skapa od gladi i žeđi.
Nakon nekog vremena, melek je došao i iskopao izvor Zemzem, a ptice su kružile iznad vode koja je šikljala, pa su neki ljudi osjetili da je to zbog vode, i došli su i naselili se na tom mjestu.
Hadžerino pouzdanje u Allaha urodilo je plodom. Allah ju nije ostavio nakon što je svoj slučaj povjerila Uzvišenom Gospodaru, potpuno se pouzdavajući u Njega i pored toga što materijalni uzroci nisu bili na njezinoj strani.
To je poputbina koja je potrebna mudžahidima i potlačenima, da im bude oslonac u teškom i sumornom danu kako bi sigurni dočekali pobjedničko sutra.
Muslimani su izgubili mnoge bitke, koje su zasigurno mogli dobiti da su se uzdali u Allaha, ali su izgubili zbog slabosti svoga ubjeđenja, zatim su poniženi u vlastitim zemljama.
Shvataju li to oni koji čine sa'j između Safe i Merve? I da li znaju za posljedice i krajnji ishod pouzdanja u Allaha, dok oponašaju ulogu koju je vršila Ismailova majka dok je trčala između ova dva brda?
