Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Uzvišeni Allah objavio je: ”Reci ti Meni ko će uputiti onoga koji je strast svoju za boga svoga uzeo, onoga koga je Allah, znajući ga, u zabludi ostavio i sluh njegov i srce njegovo zapečatio, a pred oči njegove koprenu stavio? Ko će mu, ako neće Allah, na Pravi put ukazati? Zašto se ne urazumite?” (El-Džasije, 23.)
Islamsko razumijevanje sljepoće nikada nije bilo svedeno na gubitak fizičkog vida. Nije slijep onaj koji ne vidi lik u ogledalu, već onaj koji vjeruje da ga Uzvišeni Allah ne vidi. To je ona pogubna sljepoća srca koja čovjeka navodi da ahiret zamijeni prolaznim užitkom, da vječnost proda za haram imetak, zabranjenu vezu, prolaznu strast, nedozvoljeni zalogaj ili pogled koji prlja dušu. Upozoravajući na sljepoću srca, Uzvišeni Allah objavio je: ”Zašto oni po svijetu ne putuju pa da srca njihova shvate ono što trebaju shvatiti i da uši njihove čuju ono što trebaju čuti, ali, oči nisu slijepe, već srca u grudima.” (El-Hadždž, 46.)
Sljepoća o kojoj Kur'an govori nije puka fizička nemoć, niti je slijep onaj ko se spotakne na putu i padne u jamu. Takav čovjek traži ruku koja će ga povesti i svjetlo koje će mu pokazati pravac.
Pravi slijepac je onaj kome je Allah zapečatio srce i na čiji je vid spuštena koprena, pa ne prepoznaje granice ni putokaze. To je sljepoća u kojoj se čovjek neprestano spotiče o isti grijeh, upada u haram, nepokornost i prijestup, i svaki put kada se iz jednog posrtaja pridigne, pada u drugi, dublji i teži.
To je stanje onoga ko je vlastitu strast uzdigao na stepen božanstva, pa ga je Allah – znajući ga – prepustio zabludi, zapečatio njegov sluh i srce, a na oči stavio koprenu, kao što se navodi u citiranom ajetu s početka teksta.
Upravo ta sljepoća srca danas se širi u vremenu u kojem su iskušenja postala brojnija, a putevi do grijeha lakši i kraći nego ikada. Živimo u vremenu u kojem je upadanje u haram olakšano, gotovo normalizirano, dok se unutarnja borba, stid i strah od Allaha pokušavaju prognati iz ljudske svijesti, kao da su neprijatelji slobode, a ne njeni čuvari.
Međutim, suština ispita ostala je ista: Uzvišeni Allah želi da se pokaže ko Ga se boji u tajnosti, kada nema ljudskog pogleda, kontrole ni svjedoka.
Taj princip Allah je jasno pokazao muslimanima još u ranim danima islama, kada im je, u stanju ihrama, zabranio lov, iako su im životinje dolazile pred same šatore, nadohvat njihovih ruku i kopalja, shodno ajetu: ”O vjernici, Allah će vas dovoditi u iskušenje sa divljači koja će biti nadohvat ruku vaših i kopalja vaših – da Allah ukaže na onoga koji Ga se boji kad ga niko ne vidi. A onoga ko i poslije toga nasilje učini čeka bolna patnja.” (El-Maida’, 94.)
Nije to bila zabrana radi same zabrane, već precizan Božanski test: hoće li vjernik obuzdati strast onda kada mu je grijeh na dohvat ruke i kada je siguran od ljudskog suda?
Danas se taj ispit ponavlja, ali u drugačijem obliku. Nekada je put do grijeha zahtijevao trud, putovanje i rizik. Oni koji su htjeli da se prepuste razvratu ili nemoralu morali su napuštati svoje sredine, skrivati identitet i izlagati se poteškoćama. Zabranjeni sadržaji nisu bili dostupni svakome, niti u svakom trenutku. Danas je, međutim, ono što je nekada bilo daleko postalo blisko, a ono što je bilo teško, postalo je lahko. Jedan dodir ekrana, jedan klik miša, i haram je pred očima, u džepu, u samoći sobe.
Posebna opasnost leži u obmani koju čovjek doživljava šutnjom svojih udova. Noga ga vodi gdje želi, oko gleda šta hoće, ruka i prst poslušno klize po ekranu, a duša ga poziva na grijeh.
Kada se vjernik i vjernica nađu pred takvim izazovom, neka se sjete da je šutnja njihovih organa samo privremena, i da će doći dan kada će se usta zapečatiti, a ruke, noge i koža progovoriti, svjedočeći protiv svoga vlasnika. Tada će udovi kazivati istinu koju je srce pokušalo sakriti, a tijelo poslušno slijedilo, kao što se navodi u ajetima: ”Danas ćemo im usta zapečatiti, njihove ruke će Nam govoriti, a noge njihove će o onome što su radili svjedočiti.” (Ja-Sin, 65.); ”Na Dan kada protiv njih budu svjedočili jezici njihovi, i ruke njihove, i noge njihove za ono što su radili.” (En-Nur, 24.); ”Zašto svjedočite protiv nas?” – upitat će oni kože svoje. – “Allah, Koji je dao sposobnost govora svakome biću, obdario je darom govora i nas” – odgovorit će. – “On vas je prvi put stvorio i Njemu ste se, evo, vratili.” (Fussilet, 21.)
U tom trenutku između čovjeka i grijeha ne stoji niko. Ostaje samo jedan zid – svijest o Allahovom nadzoru. Ko taj zid sruši, vrlo brzo se osmjeli da krši Allahove granice bez stida i straha.
Zato je važno naglasiti da, ako je ovo vrijeme u kojem je haram najdostupniji, onda je ovo i vrijeme u kojem je ostavljanje harama, radi Allaha, vrjednije i nagrađenije nego ikada prije.
U tom kontekstu, savremeni uređaji – telefoni, računari, tableti – postali su nalik sanducima koji se neprestano pune. Oni mogu biti sanduci trajnih dobrih djela ili sanduci trajnih grijeha. Ono što u njih danas pohranjujemo, sutra ćemo pronaći u vlastitoj Knjizi djela. Zato se vjernik mora zapitati: šta želim da mi se pokaže na Sudnjem danu kada mi bude rečeno: “Čitaj Knjigu svoju, dosta ti je danas što ćeš svoj račun polagati!” (El-Isra’, 14.)
Ništa ne prolazi nezabilježeno. Nad svakim čovjekom bdiju plemeniti meleki pisari, koji bilježe svaku riječ i svako djelo u Knjigu njegovih djela. To je Knjiga koju ne može uništiti vrijeme niti izbrisati ikakav vanjski faktor. U njoj su grijesi zabilježeni sa svojim vremenom, mjestom i okolnostima – precizno, potpuno i pravedno.
Na Sudnjem danu ta Knjiga će se otvoriti pred čovjekom, i neće mu se učiniti nikakva nepravda. Naći će sve što je radio prisutnim pred sobom, kao što se navodi u ajetu: ”I Knjiga će biti postavljena i vidjet ćete grješnike prestravljene zbog onog što je u njoj. ‘Teško nama’ – govorit će – ‘kakva je ovo Knjiga, ni mali ni veliki grijeh nije propustila, sve je nabrojala!’ – i naći će upisano ono što su radili. Gospodar tvoj neće nikome nepravdu učiniti.” (El-Kehf, 49.)
Tada će čovjeku postati jasno da propast ne dolazi od neznanja, nego od svjesnog zanemarivanja istine. Otuda je najveća opasnost grijeh u osami, jer on ruši temelje duhovne postojanosti i vodi u ponavljane padove. Suprotno tome, ibadet u osami uzrok je bliskosti Allahu i postojanosti na Pravom putu.
Iskreni vjernik živi sa stalnom sviješću da ga Allah vidi u svakom stanju i u svakom trenutku. Ona najjasnije dolazi do izražaja u trenucima samoće, kada se uklanjaju svi zastori osim onoga između vjerničkog srca i Uzvišenog Gospodara. Zato vjernik najviše pazi na ono što čini onda kada nema svjedoka osim Allaha, jer zna da se upravo tu mjeri istinitost njegovog vjerovanja (imana). Ta spoznaja ga drži budnim onda kada strasti pozivaju a opravdanja se nameću, i udaljava ga od grijeha prije nego što se poziv grješne duše pretvori u djelo.
Kako je samo neizmjerna sreća onoga koga Allah vidi u pokornosti, a kako je teška sudbina i velika nesreća onoga koga Allah vidi u grijehu zbog kojeg će se kajati onda kada kajanje više neće koristiti.
