Pad palestinskog pitanja na listi prioriteta regionalnih arapskih vlada pokazatelj je velike fragmentacije arapske nacije. Palestina je bila u središtu projekta arapskog ujedinjenja od početka okupacije prije gotovo sedamdeset godina, ali to više nije.
Mnogo je razloga što je to tako, uključujući američku hegemonističku politiku na Bliskom istoku i zli savez protiv arapskih naroda i njihovih aspiracija. To je mnoge arapske zemlje nagnalo ne samo da se manje zanimaju za palestinsko pitanje, nego i da Izraelu ponude normalizaciju odnosa.
Narativ arapskih medija i političkih faktora se sve izraženije mijenja. Izrael više nije „neprijatelj“, a komuniciranje s tom državom više se ne smatra izdajničkim djelom. Arapska diplomatija u čijem središtu je bila Palestina, slobodno možemo konstatirati, postala je prošlost. Umjesto toga pojavljuje se sve tješnja saradnja arapskih zemalja sa Izraelom, naročito u domenu sigurnosti.
Ranije ovog mjeseca, indijski premijer Narendra Modi posjetio Izrael prekinuvši dugogodišnji častan odnos Indije prema palestinskom pitanju. Tokom posjete indijski premijer je potpisao brojne ekonomske i političke sporazume koji će otvoriti put za prodor Izraela na indijski potkontinent i biti mu odskočna daska za širenje u dalekoj Aziji.
Arapi su Indiju smatrali sovjim saveznikom zbog njenog odnosa prema Izraelu i palestinskom pitanju, kao i zbog osnivanja pokreta nesvrstanih sa Egiptom i Jugoslavijom.
Historija bilježi da je nekadašnji indijski premijer Džavaharlal Nehru imao izuzetno dobre odnose sa egipatskim predsjednikom Gamalom Abdu Naserom, indonežanskim predsjednikom Sukarnom, i mnogim afričkim muslimanskim liderima kao što su Ahmed Sikutori.
Faza nacionalnih oslobođenje u Africi i Latinskoj Americi bila je jedno od najboljih razdoblja za oslobođenje Palestine uz povezanost svih progresivnih snaga. Ta kohezija je dovela do toga da je UN usvojio zakon kojim je cionizam izjednačen sa rasizmom.
To poglavlje historije zatvoreno je nedavnom Modijevom posjetom Izraelu indijskog premijera Modija. Nema sumnje da je ta pormjena u indijskoj diplomatiji uzrokovana srozavanjem arapskog položaja i dominacijom Sjedinjenih Država od 1991. godine i rata anglo-američke koalicije protiv Iraka nakon njegove invazije na susjedni Kuvajt godinu prije toga. S obzirom da se u to vrijeme desio raspad Sovjetskog Saveza, koji je unatoč tome što je među prvima priznao Izrael 1948. godine, smatran snažnim podržavaocem arapskih interesa u arapsko-izraelskoj konfrontaciji, američki utjecaj dosegao je vrhunac. U to vrijeme, arapski vladajući sistemi bili su spremni da se povlače pred Izraelom i prije okupacije. Nakon izraelskog napada na Gazu tokom 2008.godine, pozicije arapskih zemalja su podijeljene. Uspostavljena je osovina arapskih zemalja koje teže normalizaciji odnosa sa Izraelom. Osovina je uključivala Saudijsku Arabiju, UAE, Jordan i Egipat. S padom Hosnija Mubaraka, pala je i ta osovina, ali novi američki predsjednik Trump nastoji je ponovo oživjeti. Situacija u arapskom svijetu sada ohrabruje i druge arapske zemlje da uspostave kontakte sa Izraelom i krenu putem normalizacije odnosa.
Širenje izraelskog utjecaja u Aziji i njegovo prodiranje Indiju nije jedini primjer na kojem se manifestira pad arapske diplomatije. Širenje utjecaja cionističke tvorevine u Africi, također, potencijalno je veoma štetno za rješavanje palestinskog pitanja.
Odnosi između Izraela i Afrike više se ne ograničavaju na jednu afričku zemlju, nego su se mnogo proširili i postali evidentni. Prvi afričko-izraelski samit trebao bi biti održan u septembru ove godine u glavnom gradu Togoa, Lomi.
Ova izraelska ekspanzija na afričko tlo privukao je pažnju nekih Arapa. Arapski parlament, na sjednici održanoj prošle sedmice u Kairu, u završnoj izjavi pozvao je čelnike parlamenata i vijeća arapskih ržava na afričkom kontinentu da razgovaraju sa svojim afričkim kolegama koji planiraju sudjelovati na afričko-izraelskom samitu. U izjavi se kaže da čelnike tih zemalja treba podsjetiti na neotuđivost palestinskih prava, naročito njihovog prava na nezavisnu državu sa istočnim Jeruzalemom kao glavnim gradom, u skladu s raznim UN rezolucijama, a posebno rezolucijama Vijeća sigurnosti 242 i 338.
Međutim, ova izjava ne korespondira s politikom zemalja poput KSA, UAE, Bahrejna i Egipta, koji nastavljaju da revidiraju svoje odnose s Izraelom.
Egipat sa Izraelom ima diplomatske odnose otkako je Anwar Sadat posjetio Jeruzalem 1978. godine, i potpisao mirovni sporazum i jedina smetnja potpunoj normalizaciji odnosa između Egipta i Izraela je egipatski narod koji odlučno odbija normalizaciju.
Saudijske Arabije svoje odnose sa Izraelom razvila je u posljednjih nekoliko godina. Smatra se da je arhitekt tih odnosa penzionisani general saudijske vojske Anwar Eshki, za kojeg se govori da je nekoliko puta posjetio Tel Aviv. Saudijska Arabija ulaže velike napore da pripremi domaću javnost za prihvatanje normalizacije odnosa sa Izraelom, a Eshki predviđa da će „stvari napredovati u smjeru rješenja i svi će se složiti.” On, također, navodi da je osjetio promjenu u odnosu saudijskog javnog mnijenja prema Izraelu: „Ako pogledamo komentare Saudijaca na društvenim mrežama, vidjet ćemo da govore kako Izrael nije napravio nijedan akt agresije protiv Kraljevine.”
Nema sumnje da je rivalstvo između Saudijske Arabije i Irana važan faktor u razvoju odnosa između Rijada i Tel Aviva. Saudijski princ Turki al-Faisal, bivši direktor saudijske obavještajne službe promovira uspostavljanje odnosa KSA sa Izraelom. On se angažirao u brojnim razgovorima s izraelskim dužnosnicima te je pridonio razvoju sigurnosnih i obavještajnih veza između dviju zemalja, posebno nakon Arapskog proljeća i u pogledu iranske prijetnje.
I Bahrejn je značajno razvio odnose sa Izraelom. Nakon posjeta izraelskog ministra za okoliš Yossija Beilina Manami 2005. godine radi prisustva konferenciji, bahrejnsko ministarstvo vanjskih poslova poslalo je delegaciju na aerodrom Ben Gurion pod izgovorom da „ trebaju preuzeti dva državljanina Bahrejna koji su navodno zatočeni od strane Izraela.”
Politika normalizacije pridonijela je stvaranju uslova za širenje izraelskog utjecaja, ali ne u krugovima koji tradicionalno podržavaju Izrael, nego u progresivnim krugovima koji podržavaju palestinsku borbu i koji su do sada bili solidarni s arapskim pozicijama.
Kako su arapske pozicije padale, neke strane su postale manje sklone podršci toj borbi. Pa, ipak, u vrijeme kada je politika arapskih zemalja prema Palestini dobro zastranila, bilo kroz težnju za normalizacijom odnosa s Izraelom ili bilo kroz smišljeno slabljenje i palestinskih snaga otpora, neki arapski prijatelji se i dalje drže svojih pozicija protiv okupacije.
Dana 9. jula, izraelski list Yedioth Ahronoth otkrio je da je izraelski ambasador pri UNESCO-u Carmel Shama-Hacohen s predstavnikom jedne arapske zemlje u toj organizaciji postigao dogovor da glasa protiv palestinskog prijedloga da prizna Hebron kao palestinsko arheološko nalazište, uključujući i historijsku džamiju Ibrahimi. Ovaj je na glasanju ispoštovao dogovor, ali je, UNESCO, svjedno, palestinski Stari Grad Hebron proglasio „zaštićenim područjem” i „svjetskom baštinom”, nakon tajnog glasanja koje je izazvao novu izraelsko-palestinsku raspravu u UN-u.
Predstavnik Kube u UNESCO-u, Dulce Maria Buergo, uzela je častan stav kada je pozvala prisutne da ustanu u znak poštovanja prema palestinskim žrtvama i da odbiju zahtjev izraelskog ambasadora koji je pozvao na odbacivanje prijedloga.
Nema sumnje da je kolaps arapskih stajališta prema palestinskom pitanju stvorio vakum koji je uspješno popunila izraelska diplomatija, koja se počela širiti u području tradicionalnog arapskog utjecaja: Africi, Latinskoj Americi i Aziji.
Nakon Osla, izraelska diplomatska aktivnost se pojačala i rezultirala time da je Izrael postao prihvatljiva država, čak i progresivnim krugovima koji supostavljali Palestinu na vrh liste svojih diplomatskih prioriteta.
U sklopu napuštanja Palestine kao prioriteta svoje diplomatije nalazi se jedna važna tačka koja je konstanta u politici osovine arapskih zemalja koje teže normalizaciji odnosa sa Izraelom, a to je suprotstavljanje grupama palestinskog otpora i proizvodnja imaginarnih problema pomoću kojih odvlače pažnju arapske javnosti sa palestinskog pitanja.
Pripremio: Abdullah Nasup
