Sjedite!
Učiteljica: Nadam se da ste učestvovali u jučerašnjim demonstracijama.
Sada ću vam podijeliti papire i neka svako od vas nacrta lik Muhammeda, kao da će ta slika izaći na naslovnici u sljedećem broju časopisa Charly Hebdo.
Učenik diže ruku da nešto pita.
Učiteljica: Ne želim pitanja!
Učenik: Voljeni Poslaniče, danas je profesorica tražila od nas da te nacrtamo, ali ja nisam imao tu sreću da te vidim, pa sam zatvorio oči.
I šta sam vidio? Vidio sam vrele suze u očima moje majke dok čita tvoju časnu biografiju (siru).
Vidio sam moga oca kako klanja namaz u tišini noći.
Vidio sam, također, i moju stariju sestru kako se smije dok je na ulici zastrašuju i vrijeđaju.
Zatim sam vidio mog najboljeg prijatelja koji je tražio da mu oprostim iako sam ja njega uvrijedio a ne on mene.
Želio bih nacrtati sve ove slike koje sam vidio.
Ovdje, ljudi žele svemu svjedočiti, žele sve vidjeti.
Međutim, ponovo sam zatvorio oči.
I vidio sam Te kako ideš prema meni, prema nama, a na tvome plemenitom licu blistao je osmijeh.
Kako je moguće da čovjek nacrta blistavi osmijeh.
Učiteljica mi nije dozvolila da govorim kada sam želio da joj objasnim.
No, ja se ne ljutim na nju.
Jer, ja mislim da ona ne može voljeti čovjeka kojeg nije vidjela.
A što se mene tiče, ja Te volim iako te nisam vidio.
Ne znam dobro crtati, ali volim pisati.
Želim Ti napisati, Allahov Poslaniče, da se bogdo možeš vratiti na nekoliko sati, na nekoliko minuta, ili makar na nekoliko trenutaka …
Možda bi joj tvoj povratak pomogao da Te upozna, Allahov Poslaniče.
