Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Prenosi se da je, nakon što ga je Allah počastio oslobađanjem Kudsa i velikom pobjedom na Hittinu, Salahuddin Ejjubi sjedio na obali mora zagledan u daljinu.
Primijetio je to jedan od njegovih komandanata, pa je prekinuo Salahuddinovo lutanje u mislima, rekavši: ”O čemu razmišljaš, sultane?”
Salahuddin Ejjubi, odgovorio je: “Razmišljam da zagazim kroz ovo more dok ga ne pređem, a da zatim ne ostavim iza sebe nikoga, a da ne obožava samo Allaha, dželle šanuhu.”
Ko god pročita ovu priču pomislio bi da je Salahuddin Ejjubi sjeo na obalu mora da se malo odmori, nakon dugih godina koje je proveo oslobađajući Egipat od otpadničke sekte Ubejdija ili Fatimija, zatim odbijajući od njega napade krstaša i vodeći mnoge bitke na putu do oslobađanja Kudsa (Jerusalema), poput bitaka u Jaffi, Marj ‘Ayoun i drugim mjestima, te vršeći opsade Safeda, Akke, Al-Karaka i Tira, i završavajući sa veličanstvenom pobjedom na Hittinu protiv krstaša predvođenih Ričardom Lavljeg Srca.
Međutim, vjernici koji posjeduju uzvišene težnje poput Salahuddina liče na onoga ko pije slanu vodu, pa nikako da utaže žeđ, i kad god ostvare pobjedu, žedni su novih pobjeda, novih uspjeha, novih dobrih djela, sve dok ne okončaju svoj dunjalučki život.
Oni umanjuju svoja dostignuća i nimalo se ne ohole zbog izvanrednih uspjeha i neprekidnog dobročinstva, kao što se navodi u ajetu: ”I oni koji od onoga što im se daje udjeljuju, i čija su srca puna straha zato što će se vratiti svome Gospodaru – oni hitaju da čine dobra djela, i radi njih druge pretiču.” (El-Mu'minun, 60.-61.)
Dakle, iako udjeljuju svoj imetak u ime Allaha i žure da čine dobra djela, iskreni vjernici strahuju za svoj konačni ishod na Sudnjem danu.
Sjetimo se hazreti Omera, radijallahu anhu, kojeg je, nakon što je smrtno ranjen, Abdullah ibn Abbas, radijallahu anhuma, podsjećao na njegova mnogobrojna dobra djela i ostvarenja, rekavši: ”Ti si Allahovom voljom osvojio mnoge zemlje, učinio si mnoga dobra djela, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, preselio je na Ahiret i bio je zadovoljan s tobom…”
Hazreti Omer, radijallahu anhu, rekao mu je: ”Zaista je obmanut onaj koga vi uspijete obmanuti (svojim pohvalama). Volio bih da se spasim i da prođem bez nagrade i bez kazne.”
Zatim je rekao svome sinu: ”Teško tebi, spusti mi glavu na zemlju! Možda će mi se Allah smilovati. Teško Omerovoj majci, ako mi Allah ne oprosti!”
Takvi su iskreni vjernici i dobročinitelji koji žude za susretom sa Allahom, oni strahuju od Allahove kazne i nadaju se Njegovoj milosti i oprostu, i nikada nisu zadovoljni svojim stanjem. I dok ljudi vide njihov život kao ogromno i duboko more dobra i dobročinstva, oni na svoj život gledaju kao na obični, mali bunar.
Nama su danas neophodni ljudi čije razumijevanje i primjena Kur'ana i Sunneta liči razumijevanju i primjeni Kur'ana i Sunneta naših dobrih prethodnika, poput Salahuddina Ejjubija i hazreti Omera, koji su, i pored mnoštva dobrih djela i izvanrednih rezultata, osjećali stid i strah zbog nemara i nedovoljnog angažmana na polju reformi, dobra i dobročinstva, i koji su umrli žedni dobrih djela.
