Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Život na dunjaluku u svojoj je suštini promjenjiv i neprestano se kreće između radosti i tuge, lahkoće i teškoće, obilja i oskudice, zdravlja i bolesti.
Čovjek se, htio to ili ne, stalno nalazi između dvije vrste iskušenja – onih koja dolaze kroz blagodati i onih koja dolaze kroz nedaće. Uzvišeni Allah jasno ukazuje na ovu stvarnost podsjećajući čovjeka da ovaj svijet nije mjesto trajnog smiraja, već poligon iskušenja i prolaznosti. Zato dunjaluk ne može biti shvaćen kao prostor trajne sreće i potpunog spokoja: ako ponekad daruje osmijeh, često donosi suze; ako jednom razveseli, drugi put rastuži, i tako redom.
U takvom poretku stvari neminovno je da tuga povremeno dotakne svako ljudsko biće. Čovjek je stvoren sa sposobnošću da voli, da se veže i da se nada, pa je prirodno da osjeti bol kada izgubi ono što mu je srcu drago ili kada nasluti dolazak onoga što ne želi. Radost se tada povlači, unutarnji mir biva narušen, a duša obavijena tugom.
Međutim, u životu vjernika tuga se pojavljuje poput prolaznog oblaka koji nakratko zakloni sunčevu svjetlost, ali je ne može ugasiti. Srce koje je oslonjeno na Allaha tuguje, ali se ne predaje, jer zna da tuga nije njegovo konačno stanje.
Kada se u Objavi i u savjetima pobožnih ponavlja poziv: ”Ne tuguj!”, to nije negiranje gorčine brige i boli, niti potiskivanje ljudske slabosti. To je poziv na nadu u olakšanje koje dolazi od Uzvišenog Allaha. To je podsjetnik da je tvoj Gospodar s tobom ako si ti uz svoga Gospodara; da poslije teškoće dolazi olakšanje i da nakon noći sviće zora.
Između dopuštene tuge i zabranjenog očaja
Tuga je ljudski osjećaj i ne proturječi vjeri. Ne postoji vjernik koji nikada ne tuguje, ne brine se i ne pati. Čovjek ostaje čovjek, čak i kada mu je srce ispunjeno vjerom u Allaha.
Historija svjedoči da su i najodabraniji Allahovi robovi poznavali tugu i da su prolazili putevima težim od obične boli. Primjer Jakuba, alejhis-selam, paradigmatičan je u tom smislu. Njegova tuga zbog gubitka sina Jusufa bila je tolika da su mu oči pobijeljele od tuge. Međutim, ta tuga, koju nije mogao sakriti, nije bila izraz sumnje u Allahovu odredbu i milost, već svjedočanstvo ljudske boli nošene s dostojanstvom, iznesene samo Allahu.
Stoga je on, odgovarajući svojim sinovima koji su ga prekoravali zbog ispoljavanja tuge i bola zbog rastanka sa sinom Jusufom, rekao: ”Ja tugu svoju i jad svoj pred Allaha iznosim, a od Allaha znam ono što vi ne znate.” (Jusuf, 85.)
Ovim snažnim odgovorom Jakub, alejhis-selam, jasno je pokazao svoj uzvišeni stav: da svoju tugu i bol iznosi samo Allahu Uzvišenom, a ne bilo kojem stvorenju, ma ko ono bilo. Ovdje se jasno vidi granica između dopuštene tuge i zabranjenog očaja.
Jusufova, alejhis-selam, priča ispisana je strpljenjem koje je također sazrijevalo u sjeni tuge. No, tuga nije bila trajno nastanjena u njihovim srcima; ona je bila most ka stjecanju Allahove milosti, a ne zid koji odvaja od Njega. Njihova tuga ih nije vodila očaju, već poniznosti; nije ih udaljavala od nade, već ih je približavala Gospodaru.
Uzvišeni Allah zabranio nam je očaj i beznađe, objavivši: ”Ne gubite nadu u milost Allahovu; samo nevjernici gube nadu u Allahovu milost.” (Jusuf, 87.)
Gubitak nade u Allahovu milost nije obična slabost, već akaidska devijacija, jer implicira ograničavanje Allahove moći i milosti. Vjerničko srce može biti ranjeno, ali ne smije postati beznadežno; može tugovati, ali ne smije posumnjati u mudrost i dobrotu svoga Gospodara.
U tom kontekstu, Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi upućene njegovom saputniku na putu Hidžre, Ebu Bekru, radijallahu anhu: ”Ne tuguj, Allah je s nama!”, predstavljaju izraz potpune sigurnosti i pouzdanja u Allaha.
Vanjski uzroci tada nisu nudili nikakvu sigurnost, ali je unutarnja sigurnost bila potpuna: ”Allah je s nama!” Ove riječi nisu bile samo utjeha za jedan trenutak, već trajna opskrba srcima vjernika kroz sva vremena. Spoznaja Allahove blizine dovoljna je da ublaži gorčinu tuge i vrati smirenost duši. Time se pokazuje da smirenost vjernika ne proizlazi iz kontrole okolnosti, već iz povjerenja u Onoga Koji okolnostima upravlja.
Utočište od brige i tuge
Kur'an istovremeno upozorava da tuga može postati i sredstvo šejtanskog djelovanja. Iblis ne voli da vjernici budu spokojni i radosni, pa nastoji da u njihova srca unese nemir, tjeskobu, tugu i međusobno nepovjerenje. Štaviše, ako ne uspije na javi, šejtan putem ružnih snova nastoji rastužiti vjernika. Uzvišeni Allah jasno ukazuje da je došaptavanje od šejtana s ciljem da rastuži one koji vjeruju, iako im on, osim Allahovim dopuštenjem, ne može nanijeti stvarnu štetu. Time se pažnja vjernika usmjerava na činjenicu da tuga, kada se pothranjuje sumnjom, nepovjerenjem i razdorom, može postati oružje protiv pojedinca i zajednice.
Svjestan te opasnosti, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tražio je utočište kod Allaha od brige i tuge, učeći ummet da se protiv njih ne bori poricanjem stvarnosti, već oslanjanjem na Uzvišenog Allaha. Time je pokazao da se tuga ne liječi zanemarivanjem, nego ispravnim odnosom prema njoj.
A to znači da, kada se nevolje umnože i srca uznemire, vjernik zna da nema izlaza niti povratka duševnog mira osim u čestom spominjanju i veličanju Onoga Koji zna sve tajne. Zikrom se srce vraća svom izvoru i pronalazi smiraj koji mu ne može pružiti nijedna dunjalučka utjeha, jer: ”Srca se, doista, kad se Allah spomene, smiruju.” (Er-Ra'd, 28.)
Istovremeno, vjera otvara dublju perspektivu razumijevanja: nijedna tuga koja pogodi vjernika nije bez svrhe i smisla. Svaka bol, svaka briga i svaka žalost – pa makar bila mala poput uboda trna – postaje uzrok brisanja grijeha i čišćenja duše. Tako tuga, iako teška, u perspektivi vjere dobija novu dimenziju: ona postaje sredstvo duhovnog pročišćenja, uzdizanja i približavanja Allahovoj milosti i zadovoljstvu.
Na kraju, jasno razumijevanje naravi dunjaluka daje vjerniku unutarnju otpornost. Ovaj svijet je kuća iskušenja, a ahiret kuća nagrade. Ovdje se sije, a tamo se žanje. A pobjednicima u Kući vječnog boravka bit će rečeno: ”Mir neka je vama, zato što ste trpjeli, a divno li je najljepše prebivalište!” (Er-Ra'd, 24.)
Zato istinski vjernik, i pored iskušenja, tuge i boli koje proživljava na dunjaluku, nikada ne očajava i ne gubi nadu. I u tome je ljepota vjerničkog putovanja ka Allahu.
