Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Možda je najveći izazov za ljudski um vjerovati u nešto za što ne postoji nikakva referenca u mentalnoj bazi podataka. Naime, priroda ljudskog razumijevanja oslanja se na usklađivanje onoga što se prezentira umu s onim što je već pohranjeno u pamćenju. Kada je ono što se prezentira nešto novo, um pokušava povezati to s najbližim sličnim slikama. Ako ta veza ne uspije, informacija ostaje nejasna i nerazumljiva.
Međutim, besmisleno je odbacivati nešto samo zato što naš um nije uspio da ga poveže s prethodnim znanjem, ili ga odbaciti kao neistinu zato što nam djeluje nelogično (tj., naš um ga ne može shvatiti).
Ljudski um nije nepogrješivi sudija, jer su njegove sposobnosti razumijevanja u osnovi vezane za stepen znanja koji je stečen, a znanje se stalno povećava i širi. Ono što danas ne znamo, sutra možemo saznati.
Također, mentalne sposobnosti variraju od osobe do osobe. Ljudski razum nije konačna vaga, on je alat koji se razvija znanjem i učenjem, ali nikada ne obuhvata Apsolutno.
Ova istina se potvrdila kroz napredak znanja i razvoj nauke. Koliko li se samo puta kroz historiju promijenilo ono što se smatralo istinskim znanjem, i koliko je puta srušeno i opovrgnuto ono što se držalo za nepobitnu naučnu istinu.
Zatim, ljudski razum može shvatiti informacije, ali ne zna šta da radi s tugom. Može analizirati, ali ne može zagrliti. Može eksperimentisati i dokazivati, ali ne može smiriti srce i dušu. To može samo vjera objavljena od Boga.
Islam kao vjera koju je Allah objavio predstavlja skup pravila ponašanja koja uređuju postupke pojedinaca i odnose među njima (unutar društava), s ciljem da organizira ljudski život i spriječi međusobno ugrožavanje, što bi vodilo sukobima i narušavanju prirodnog reda i sigurnosti.
I budući da je islam vjera koju je Allah objavio, njegova učenja predstavljaju apsolutnu pravdu. Zato je Allahova vjera kroz historiju bila utočište potlačenih, jer ih brani od nasilnika, donosi nadu i uspostavlja pravdu koja nadilazi sudnice tirana.
A istovremeno, ona je trn u oku bogatašima i tiranima i oni je odbacuju, jer ugrožava njihovu nepošteno stečenu moć i raskrinkava njihove zakone koji su stvoreni da štite interese povlaštene manjine, a tlače većinu.
Oni se protive vjeri u Allaha ne zato što nisu ubijeđeni u njezinu istinitost, već zato što im oduzima privilegije stečene na grbači naroda. Zato su sumnjali u Božansko porijeklo Objave, optuživali Allahove poslanike da su varalice, progonili iskrene vjernike, mijenjali objave falsifikatima i, na kraju – proglašavali da vjera, odnosno Allahov zakon, ne smije vladati i upravljati društvom.
Umjesto Božijih zakona, nametnuli su ljudske zakone koje su nazvali ustavima, a taj pokret nazvali su sekularizam koji je postao štit za privilegirane, a klopka za potlačene.
Kad je riječ o islamskim propisima, treba kazati da oni crpe snagu utjecaja iz dvije stvari, od kojih je prva pravda tih propisa, jer im je izvor Svemoćni i Mudri Allah, te su oni izvan domašaja ljudskog uplitanja. A druga je to što nadziranje tih propisa vrši nevidljiva ”sila”, od koje ljudi ne mogu pobjeći, a to je Allah Uzvišeni.
Na osnovu toga razumijemo mudrost zbog koje su mnoge stvari skrivene od ljudskog pogleda i poimanja, jer relativno ne može obuhvatiti apsolutno, i jer je ljudska percepcija ograničena osjetilima.
Naprimjer, vid je ograničen određenom udaljenošću, a nakon toga postaje nejasan. Čestice poput bakterija, atoma i njihovih sastavnih dijelova čovjek ne može vidjeti golim okom. Sve je to stvoreno tako za čovjekovo dobro, jer da vidiš milijarde bakterija u svakom gutljaju vode, da znaš tačan datum smrti voljenih, da znaš sve što će ti se dogoditi, srce bi ti puklo od tereta takvog znanja i spoznaje, i život bi ti bio nepodnošljiv.
Skrivenost Uzvišenog Stvoritelja od ljudskih osjetila je također za čovjekovo dobro, a dokaz tome je praktični odgovor koji je Uzvišeni Allah dao Musau, alejhi selam, kada je zatražio da Ga vidi, pa kada se Allah otkrio brdu, ono se raspalo i u prah pretvorilo. Pa, kako bi tek čovjek podnio da mu se Allah otkrije?
Nevidljivi svjetovi i stvarnosti kao što su meleki, džinni, Sudnji dan, Džennet i Džehennem, duša, smrt, budućnost, opskrba – sve su to stvari koje je Allah sakrio od znanja ljudi, jer oni ne mogu utjecati na njih. Njihova skrivenost im donosi smirenost i spokoj, jer kad bi znali ono što ne mogu shvatiti ni promijeniti, izgubili bi nadu u bolje sutra i njihov bi život postao tegoban.
Zatim, spoznaja da postoji nevidljiva sila koja nadzire svako djelo i riječ snažnije je sredstvo za moralnu samokontrolu nego bilo koja vidljiva nadzorna institucija.
Kada znaš da te kamera snima, paziš šta radiš. Ali, kad znaš da te Uzvišeni Stvoritelj vidi u svakoj situaciji i da svaka tvoja riječ i djelo idu direktno u knjigu tvojih djela za koja ćeš polagati račun na Sudnjem danu, kako onda da ne paziš šta govoriš i šta radiš.
Iz svega ovoga zaključujemo da su nevidljive (gajb) stvarnosti i svjetovi temelji vjere i to je tajna njene snage i uspjeha u popravljanju ljudskog ponašanja.
Vjerovanje u nevidljivo (gajb) čuva čovjeka od oholosti i podsjeća ga da nije gospodar života, vremena i sudbine.
Vjerovanje u gajb čini čovjeka poniznim, ali i snažnim, jer ko zna da nije sâm, ne može biti slab.
Vjerovanje u gajb podstiče nas da živimo ispravno i kad nas niko od ljudi ne gleda.
Vjerovanje u gajb daje smisao našoj borbi, našim ranama, saburu i noćima ispunjenim skrušenim dovama.
Vjerovanje u gajb daje težinu svakoj majčinoj suzi, svakoj korici halal hrane, svakom pogledu oborenom iz stida pred Allahom.
Bez vjerovanja u gajb nema sabura.
Bez vjerovanja u gajb, nema imana.
Bez vjerovanja u gajb, nema nade.
