Piše: Hafiz mr. Semir Imamović
Bosansko-hercegovački muslimani/Bošnjaci, nakon što su se uspjeli odbraniti od agresije i biološkog nestanka, koji su im bile namjenule njihove istočne i zapadne komšije, a u saradnji i uz blagoslov svjetskih centra moći, nalaze se pred jednim od najvećih izazova i ispita u svojoj povijesti: da li će odabrati put zajednice/jedinstva pod okriljem IZ-a, najmasovnije, najorganizovanije, najuređenije i najodgovornije bošnjačko-muslimanske institucije, ili će krenuti putem raskola, podjela i frakcionaštva, ili kako to Kur’an još preciznije definiše: „A oni su se u pitanjima vjere svoje podijelili na skupine, svaka stranka radosna onim što ispovijeda.“ (El-Mu’minun, 53)
Za očekivati je bilo, poslije svih iskušenja, patnji i stradanja kroz koje je ovaj narod prošao, i zbog postojanja još uvijek realne opasnosti od novih pogroma i stradanja, obzirom da je u našem kršćanskom okruženju još uvijek kritična masa onih koji nas, kao muslimanski narod smatraju stranim i nepoželjnim na ovim prostorima (ko ne vjeruje neka malo čita srpsko-hrvatske forume koji okupljaju na stotine hiljada mržnjom nadojenih četničkih i ustaških fanatika), da nikada i ne dođemo u takvu dilemu i da nikada sebi i ne postavimo takvo pitanje, međutim zbog naših ličnih obzira, sujeta, povrijeđenosti, krivih shvatanja i tumačenja određenih vjerskih i političkih pitanja, mi smo došli u situaciju da se „krvavo“ borimo za nešto što se samo po sebi podrazumijevalo.
Jedinstvo i zajednica, u trenutnim okolnostima, pod okriljem Islamske zajednice, u čijoj nadležnosti se nalaze svi stubovi/konci vjerskog života od džamija, vakufa, preko institucije fetve, pa do vjerskih odgojno-obrazovnih institucija, ne samo da se nameće kao imperativ, nego je jedina garancija opstanka muslimana na ovim prostorima. Svi mi, svakodnevno, putem interneta i malih tv-ekrana, imamo priliku gledati razorne posljedice političke i vjerske razjedinjenosti, neuređenosti i anarhije u muslimanskim državama.
Na kraju krajeva, zar i sami na vlastitoj koži, kroz bratoubilački rat u našoj ponosnoj Krajini, nismo osjetili svu surovost razjedinjenosti i podjeljenosti na stranke i frakcije. Zar se u tom ratu, u redovima i jedne (one legitimne) i druge (one secesionističke) strane, nisu našli vjerski službenici, svršenici medresa i viših vjerskih škola, čije je samo prisutvo značilo podršku i odobravanje onoga što njihova strana radi. Treba li nam se, nakon toga, još dogoditi Sirija, Irak, Afganistan, ubijanja i rušenja džamija uz poklič „Allahu ekber“, pa da shvatimo ovu činjenicu.
Koliko god, neko od nas, smatrao sebe pobožnim, dosljednim, iskrenim i dobronamjernim, a Islamsku zajednicu i njen kadar nedosljednim, nejakim, popustljivim, nekarakternim, podložnim političkim i drugim uticajima, i koliko god, o svemu tome, naš sud bio subjektivan ili objektivan, realan ili nerealan, tačan ili pogrešan, to ga nipošto ne bi smjelo navesti na samovolju, destruktivno i huškačko djelovanje, ili gore od toga pravljenje paralelnih sistema, koji se, zašto isključiti tu mogućnost, u perspektivi, uz „svesrdnu asistenciju/pomoć“ obavještajno-sigurnosnih faktora, mogu pretvoriti u nasilno djelovanje.
Ako prihvatimo argument pojedinih muslimanskih grupa/udruženja, organizacija i daija, koji svoje „nezavisno djelovanje/odvajanje od Islamske zajednice pravdaju autoritarnim/netolerantnim/isključivim ponašanjem pojedinih službenika IZ-a prema njima, određenim „akaidsko-doktrinarnim odstupanjima“ i praksama koje su, prema njihovom mišljenju, u suprotnosti sa Sunnetom i hanefijskim mezhebom, mada je nerealan, pristrasan i poprilično „nategnut“, ne možemo a da im ne postavimo sljedeća pitanja:
– ako je jedino ispravno rješenje u odvajanju i samostalnom djelovanju, zašto je onda Osman, radijallahu anhu, kao pravovjerni halifa i legitimni muslimanski vladar, naredio ashabima koji su ga, dok je bio zatvoren u kući, pitali o obavljanju namaza za „imamom fitneta“/vođom pobunjenika (Kinane ibn Bišr), koji su opsjedali njegovu kuću i koji su ga na kraju i ubili, da klanjaju za takvim imamom, obrazlošivši to riječima: „Namaz je najbolje djelo koje ljudi mogu učiniti, i ako oni čine dobro, čini i ti s njima, a ako budu činili zlo, nemoj saučestvovati s njima.“ (Buharija je ovu predaju naslovio sa „Imamet propagatora fitne/smutnje i novotarije“) Komentarišući ovu predaju, hafiz Ibn Hadžer rekao je: „Ova predaja nas podstiče na obavljanje namaza u džematu, a posebno u vremenima smutnji, kako bi se izbjegle još veće podjele. Također, ona nas uči da je obavljanje namaza za onim koga prezireš preče od ostavljanja namaza u džematu.“ (Fethul-bari, komentar hadisa br. 663.)
– Zašto su ashabi (Abdullah ibn Omer i drugi), klanjali namaz za Hadžadžom ibn Jusufom, koji je počinio velika zlodjela i posijao nered u nasjvetijem muslimanskom gradu Mekki, između ostalog ubio je Esminog sina i Ebu Bekrovog unuka, Abdullaha ibn Zubejra, radaijallahu anhum, i razapeo ga na Ka’bi i tako ga držao tri dana; i za Muhtarom ibn Ubejdom koji je, kao kaže Ibn Tejmijje pozivao u ilhad (herezu) i dalal (zabludu)?
– Zašto imam Ahmed, koga je abasijski halifa Mu’tesim stavio na teške muke zbog stava da je Kur’an Allahov govor i da nije stvoren, nije pozvao svoje učenike da formiraju zaseban džemat/zajednicu, u kome će se učiti i naučavati isključivo „ispravna akida“, naročito ako se zna da je halifa njegov stav proglasio herezom?
– Zašto Ibn Tejmijja nije isto to uradio u svom vremenu, a bio je jedan od najproganjanijih učenjaka ehlisunetske provenijencije?
– Zašto niko od ehlisunetskih učenjaka, u prošlosti i danas, nikada nije izdao ni „pola“ a kamoli cijelu fetevu o obavezi formiranja posebnih „ehlisunetskih džemata“ u državama i mjestima gdje su na vlasti „novotari“?
Nemojte samo reći da su današnji imami i IZ gori i od Kinane ibn Bišra (predvodnika skupine koja je ubila trećeg pravovjernog halifu Osmana ibn Affana, radijallahu anhu), od Hadžadža ibn Jusufa koji je ubio Abdullaha ibn Zubejra i Seida ibn Džubejra, od Muhtara ibn Ubejda koji je pozivao u ilhad i dalal?
Ako se, ne dao Allah (a nadamo se da neće), dese sukobi i krvoproliće, kakve nam onda fajde od toga što smo bili u pravu, što je naše mišljenje bilo ispravnije i bolje, što smo bili iskreniji i dosljedniji?
