Piše: Edhem Šerkavi / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Muhamed Kurd Ali kaže u svojim memoarima: ”Pričao mi je čovjek koji je bio u kontaktu sa jednim od vladara Istoka, da ga je vidio kako je, kada je izgubio svoje kraljevstvo, postao poput djeteta, a njegovo pamćenje i način razmišljanja su potpuno oslabili.”
Rekao sam mu: “On je oduvijek bio takav, samo što ga je njegova vlast prikrivala.”
Pozicije uljepšavaju svoje nosioce, i često se desi da ”mali” čovjek zasjedne na veliku stolicu, pa niko ne primjeti njegovu stvarnu veličinu, jer stolica svojom impozantnošću i ”autoritetom” odvlači pažnju ljudi od stvarnog identiteta onih koji na njoj sjede. Međutim, čim napuste tu stolicu, otkriva se njihova nesposobnost, izlazi na vidjelo njihova ograničenost, pokazuju se njihove slabosti i siromaštvo njihovog sadržaja.
Olovke su snažna oklopna oruđa iza kojih se ljudi skrivaju. Mnoge riječi o asketizmu nisu napisali askete i pobožnjaci, a mnoge pjesme o ljubavi djelo su onih koji su daleko od nje. Većina govora lopova odnosi se na poštenje, i koliko puta su izdajnici govorili o odanosti. Često se žale oni koji imaju hiljadu lica na to što ljudi nose maske, pa ne dozvolite da vas njihove riječi obmanu i zavaraju.
El-Džahiz je rekao: ”Pjesnik Ferezdek (641-728.) bio je ženskaroš, ali nije ispjevao ni jedan stih o tome, dok je Džerir (653-728.) bio čestit i moralan, ali je bio nenadmašni pjesnik o ljubavi.”
Igrač heroj koji se nosi na ramenima i penje na pobjednička postolja, nije nužno heroj u životu. Postoje heroji koje su ljudi nosili na ramenima, dok su oni koji su ih dobro poznavali željeli da ih zgaze nogama. Mnogi od onih koji putem društvenih mreža uče kako da živimo, imaju jadne živote.
Nije onaj koji odaje dobar utisak zbog svog položaja, pera i slave nužno dobar čovjek. I nije onaj koga smatramo lošim čovjekom zbog spoljašnjeg izgleda, zaista loš onako kako se čini. Postoji mnogo grješnika koji vole Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ali ih je šejtan nadvladao, a sjeme dobra je u njima ostalo. Oni su zgriješili prema sebi, ali nisu zgriješili prema nikome drugom.
U Damasku, za vrijeme Osmanskog hilafeta, imam džamije, koja se nalazila blizu tržnice, primjetio je da je džamijski prostor postao tijesan, pa je održao hutbu i pozvao bogate trgovce da doniraju novac, ali niko od trgovaca koji su bili na džuma-namazu nije donirao ni jedan dirhem. Kada je izašao iz džamije, ljut, susreo ga je bogati trgovac tkaninom i pijanica, koji ga je upitao za razlog njegove ljutnje. Imam mu je objasnio razlog svoje ljutnje, pa je trgovac pozvao svog radnika da donese kesu sa novcem (u to vrijeme je novac bio u zlatu), i on je sâm platio trošak proširenja džamije. Imam je uzeo novac i krenuo.
Tada mu je trgovac rekao: “Moli Allaha da me uputi!”
A imam je odgovorio: “Bojim se da ne postaneš poput ovih trgovaca koji nisu dali ništa za proširenje džamije.”
