Piše: dr. Muhamed el-Gazali / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Novac i bogatstvo muslimanskih naroda pripada narodu, a ne tiranima koji ga troše kako hoće na svoja zadovoljstva i želje ili na svoje ideje i politiku.
Nije dozvoljeno nametati poreze ljudima, niti trošiti ni dinar od prikupljenih poreza osim u okviru javnog dobra, a život i dostojanstvo ljudi su svetinja, i nije dozvoljeno ugroziti ljudski život i povrijediti tuđu čast i dostojanstvo lažima.
Unutrašnji kolonijalizam je utro put vanjskom kolonijalizmu, a haos i anarhija je ono što je omogućilo stranim osvajačima da pređu granice i podijele među sobom sve muslimanske zemlje, tako da se niko nije sačuvao kolonizatorskog zla i štete u Africi i Aziji.
Muslimanskim zemljama najviše na svijetu trebaju kontinuirane bujice sloboda koje će saprati njihovo tlo od naslaga apsolutističke i diktatorske vladavine, i očistiti ga od zanemarivanja i skrnavljenja ljudskih prava.
Vođa pravovjernih (emirul-mu'minin) u prošlosti je bio jedan od najboljih vjernika, ako ne i najbolji među njima. On upravlja državom kao nadničar muslimana i uzima vrlo skromnu platu u zamjenu za svoj rad, i on ostaje pod njihovim nadzorom, kritikuju ga sa punom slobodom, a on bez njih ne donosi nikakve odluke, pa kako je u muslimanskim državama umrla institucija šure i kako je nestala spomenuta kontrola?
Kako je stvar muslimana dospjela u ruke prezrenih i pokvarenih ljudi koji muslimane i njihov imetak doživljavaju kao svoje nasljeđe i nasljeđe njihovih porodica?
Muslimani, posebno kasniji naraštaji, trpe nesagledivu štetu zbog ove smutnje i korupcije.
