Piše: Edhem Šerkavi / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Jahja ibn Eksem (u. 857. god.), islamski učenjak i vrhovni kadija u Basri u vrijeme abasijske dinastije i vrlo blizak prijatelj halife El-Me'muna, rekao je: ”Jedne noći sam prenoćio na dvorcu halife El-Me'muna, pa sam se probudio usred noći žedan. Prevrtao sam se, jer nisam mogao zaspati od žeđi, pa me je halifa El-Me'mun upitao: ”Jahja, šta je s tobom?”
Rekao sam: ”Žedan sam, zapovjedniče vjernika.”
On je odmah skočio iz svoje postelje i donio mi posudu s vodom, pa sam rekao: ”Zapovjedniče vjernika, zašto nisi pozvao slugu da donese vode umjesto tebe?”
Rekao je: ”Ne, prenio mi je moj otac od svoga oca, a on od Ukbeta ibn Amira da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Vođa naroda je njihov sluga.”
Neko je dobro rekao da, kada bi neko želio sabrati knjigu o ahlaku abasijskog halife El-Me'muna i komentirati priče i kazivanja koja su o tome prenijeli historičari, napisao bi sjajnu knjigu. Jer, halifa El-Me'mun je zaista bio čovjek lijepog ahlaka, plemenit i velikodušan, volio je znanje i dobročinstvo, ali kao što je moja nana rekla: ”Nijedan ukras nije savršen.”
Mahana ovog ”ukrasa” bila je to što je bio mu'tezila i što je bio vođa fitne i smutnje koja je u historiji islama poznata kao fitna ”Halkul-Kur'an”. Naime, halifa El-Me'mu je pod utjecajem nekih učenjaka pokušao silom nametnuti dogmu o stvorenosti Kur'ana, tako da je kažnjavao svakog učenjaka koji je odbio da prihvati takvo vjerovanje, a među onima koji je na svojoj koži osjetio El-Me'munov bič bio je i čuvar Sunneta u vrijeme fitneta, imam Ahmed ibn Hanbel.
Neka Allah oprosti halifi El-Me'munu i neka se smiluje uzoritom islamskom učenjaku, Ahmedu ibn Hanbelu.
Iako je u spomenutom hadisu došlo do prekida u nizu prenosilaca i iako su ga islamski učenjaci ocijenili kao slab (daif) hadis, život je ovu predaju učinio vjerodostojnom, jer, uistinu, ne može biti istinski i pravedni vladar i vođa osim onaj ko služi ljudima.
Istinska vrijednost čovjeka je u onome što daje, a ne u onome što uzima. Osvrnite se oko sebe i vidjet ćete da su sve stvari u prirodi, koje posjeduju vrijednost, stekle tu vrijednost davanjem. Vrijednost sunca je u tome što daje svjetlost i toplinu, vrijednost oblaka je u tome što daje kišu, vrijednost drveća je u tome što daje plodove, čak i vrijednost sićušne pčele ogleda se u tome što radi za druge, jer ona oprašuje cvijetove i daje med, a čovjek je preči od ovih neživih stvari i od sićušne pčele, da svoju vrijednost dobije davanjem i služenjem drugim ljudima.
Medicinska profesija ne bi bila tako značajna i vrijedna, da se u njoj ne krije ublažavanje bola ljudima i izliječenje od teških bolesti, pravna profesija ne znači društveni prestiž, već njena vrijednost leži u odbrani ljudskih prava, inače, ako nije tako, onda pravnik postaje šejtanov advokat.
Prestižna pozicija ostaje prazan glamur dok ne bude u službi slabih i potlačenih. Tek tada njen nosilac zaslužuje biti vođa. Kad se spustimo na nivo slabih i potrebnih, mi se u stvarnosti uzdižemo, a ako se ne spuštamo na nivo slabih, siromašnih i potrebnih, mi u stvarnosti padamo, a ne uzdižemo se.
Bez ulaganja truda na putu dobročinstva i bez davanja, mi ne vrijedimo ništa!
