To je voz koji je dao napraviti sultan Abdul-Hamid II kako bi povezao cijeli islamski svijet na jednom kolosijeku do Mekke i Medine. U vrijeme kada smo bili jedan ummet, kada nije bilo granica između muslimanskih zemalja, i nije bilo vize za ulazak u bilo koju muslimansku zemlju.
Kada smo bili ummet u kojem nije bilo razlike između Arapa i Turaka, Berbera, Abesinaca, Kurda, Indijaca, evropskih (balkanskih) muslimana. U vrijeme kada smo bili vezani samo islamom, za koji smo živjeli i umirali.
Tada je iznesena ideja o povezivanju muslimanskih zemalja i naroda jednih s drugima, koja je u historiji poznata kao Hidžaska željeznica.
To je željeznička pruga kojom se moglo putovati od Egipta do Šama, do Medine i Istanbula. I to za vrijeme vladavine osmanskog sultana Abdul-Hamida II, tačnije 1900. godine, kada je on donio odluku o početku izgradnje Hidžaske željeznice, a ova odluka je naišla na odobravanje cijelog islamskog ummeta.
Sultan Abdul-Hamid je pozvao sve muslimane da daju svoje priloge za ovaj ogromni projekat, koji je koštao oko četiri miliona turskih lira, a na njemu je radilo više pet hiljada radnika. Muslimani sa svih strana odazivali su se pozivu, tako da su donacije stizale od muslimana iz Kine, Indije, Egipta, Iraka, Šama, Magriba, balkanskih zemalja i svih dijelova hilafeta, sve dok nisu sakupljeni milioni različitih valuta i zlatnika.
I zbilja, Hidžaska pruga je završena 1908. godine. Voz je pušten na veliku sreću i oduševljenje svih muslimana svijeta, jer je ovaj voz olakšao komunikaciju muslimanima i olakšao dolazak hadžija u Mekku i Medinu za samo pet dana, uz organizirane odmore za putnike u raznim zemljama.
Usljed početka Prvog svjetskog rata izgradnja pruge prema Mekki je obustavljena, tako da je pruga izgrađena samo do Medine. U toku Prvog svjetskog rata pruga je oštećena usljed bombardovanja od strane Engleza i njihovih saveznika, nakon čega je, 1919. konačno zatvorena, kada su Osmanlije izgubili vlast i kontrolu nad željeznicom koja više nikada nije stavljena u funkciju. Nakon toga je ubrzo srušen i hilafet, a muslimanske zemlje podijeljene i postavljene granice između njih.
Voz i dalje čeka svog vlasnika usred pustinje, a njegov vlasnik se neće vratiti dok se muslimani istinski ne vrate islamu i dok ne postanu ono što su nekad bili, jedan i jedinstven ummet koji je bio predvodnik moralnog, naučnog, kulturnog i općeg civilizacijskog napretka čovječanstva.
