Piše: Edhem Šerkavi / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Gazi Abdur-Rahman el-Kusaibi, bio je pjesnik, pisac, diplomata i saudijski ministar. Rođen je 2. marta, 1940. godine. Potjeće iz porodice El-Kusaibi koja je jedna od najstarijih i najbogatijih porodica Saudijske Arabije i Bahreina.
Spominjem ga jer je el-Kusaibi bio doista divna osoba, jedan od pisaca kojem su se mnogi divili kao intelektualcu i piscu, ali prije svega kao osobi izvanrednog morala.
Gazi el-Kusaibi o sebi je napisao: ”Ne sjećam se da sam prespavao i jednu noć, a da je na mom stolu ostao papir (dokument) koji je trebalo potpisati. Jer, shvatio sam da zbog potpisa, koji meni neće oduzeti više od dvije sekunde, ljudi mogu danima biti lišeni svojih prava i interesa.”
Taj osjećaj odgovornosti, i ta dobroćudnost i etičnost, upravo je ono što danas nedostaje kod ministara u Saudijskoj Arabiji i svim drugim arapskim državama.
Kad je Gazi el-Kusaibi bio ministar energetike došlo je do prekida struje u jednom kvartu u Rijadu. On je otišao u sjedište kompanije, odnosno u glavni centar za distribuciju električne energije, kako bi, zajedno sa tamošnjim službenikom, dočekivao ljude i slušao njihove pritužbe. Od onoga što mu se dogodilo jeste i slučaj sa jednim ljutitim građaninom koji je došao u centralu i rekao mu: “Reci svom ministru pjesniku, da je on ostavio pisanje stihova i posvetio se svome poslu, ne bi nestalo struje u Rijadu.”
El-Kusaibi mu je odgovorio: ”Hvala, tvoja poruka i pritužba je već stigla.”
Začuđeni građanin mu je rekao: ”Kako to misliš?”
El-Kusaibi je rekao: “Ja sam ministar i stigla je tvoja pritužba.”
Između mnogih njegovih dogodovština, izdvajamo i ovu.
Naime, Gazi el-Kusaibi je ispričao: “U mom uredu me posjetio ugledni biznismen i zatražio da odredim vrijeme kad bi me mogao pozvati na ručak ili večeru. Ja sam uvijek mrzio isprazno laskanje i kurtoaziju, pa sam mu rekao: ”Poznaješ me otkad sam bio univerzitetski profesor i nikad ti nije palo na pamet da me pozoveš na ručak dok nisam postao ministar.”
I on je bio sasvim iskren i otvoren, pa mi je rekao: ”Ovaj poziv nije za tebe, već za stolicu na kojoj trenutno sjediš (tj. za funkciju koju obavljaš).”
Rekao sam mu: ”U znak zahvalnosti na tvojoj iskrenosti prihvatit ću poziv.”
On mi s radošću reče: “A kad bi to moglo biti?”
Rekao sam mu, pokazujući na svoju stolicu: ”Počasni gost je ispred tebe, kad god želiš možeš ga ”nahraniti”, a ja nemam vremena za takve stvari.”
