Piše: Edhem Šerkavi / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Legenda kaže da je iz orlovog gnijezda, nakon jakog zemljotresa, ispalo jedno jaje i palo na zemlju u kokošinjac, pa je stara kokoška odlučila da leži na njemu dok se ne izleže. Iz njega je izašao mali orao koji je odrastao sa kokoškama, poprimio je njihovu prirodu i počeo jesti žito kao i one. Jednog dana orao se igrao u dvorištu kokošinjca sa svojim sestrama kokoškama i vidio je grupu orlova kako lete visoko u nebo. Poželio je da leti kao oni, ali ga je dočekao podrugljiv smijeh njegovih sestara koje su mu rekle: ”Kokoške ne lete!”
Nakon toga, orao je odustao od svog sna da leti visoko, i živio je kao kokoška i umro kao kokoška.
Priča o orlovom jajetu koje je palo u kokošinjac je zapravo priča o nama muslimanima.
Mi smo taj orao kojeg su drugi obmanuli i slagali da ne pripada visinima i uspjeli ga ubijediti u to, pa je zaboravio da ima krila, da ima kandže i da može da lovi i da punim ustima govori: ”Svo ovo prostranstvo je moje!”
Zaboravio je da je on mnogo veći od toga da bude krotka ptica ili kokoš koja svoju utrobu ne puni osim zrnima žita koja joj drugi daju kad hoće i koliko hoće, pa onda to pojede pognute glave.
I orlovi (tj. muslimani) neće iznova otkriti svoj identitet, osim ako ne odluče letjeti, tek tada će saznati da su stvoreni za visine. Ali ko će ubijediti malo sjeme da se u njemu krije ogromno stablo. Ono to neće znati dok samo ne otkrije, onda kada ga stave u rupu, a zatim zatrpaju zemljom i zaliju vodom. Tek tada će otkriti da je ono što je u njegovim dubinama mnogo veće od njegove veličine.
Gospodo, bili moćni i slavni, naša srdžba je bila djelo, nismo samo prozivali, osuđivali i negodovali, već, kada je zarobljena žena muslimanka zavapila: ”O Mu'tesime!”, halifa Mu'tesim je opremio ogromnu vojsku da bi je oslobodio. Čast jedne muslimanke bila je kao čast svih muslimanki.
Gospodo, bili smo moćni i slavni, toliko da je halifa muslimana gledao oblak, pa mu je govorio: ”Putuj kud hoćeš i oslobodi svoj teret (kišu) gdje god hoćeš, tvoj porez (tj. urod) meni će se vratiti!”
A nakon što je dobio prijeteće pismo od bizantijskog cara, halifa Harun er-Rešid mu je odgovorio: ”Od vođe pravovjernih, bizantijskom psu! Moj odgovor će biti ono što ćeš uskoro vidjeti, a ne ono što ćeš čuti.”
Gospodo, bili smo moćni i slavni, nosili smo barjak znanja za cijelo čovječanstvo. Godine 1313., kralj Filip je naredio spaljivanje gubavaca jer ih je, po njegovom uvjerenju, nastanjivao demonski duh, a 707. godine nove ere, muslimani su osnovali specijalnu bolnicu za liječenje od gube.
Gospodo, bili smo moćni i slavni, brinuli smo o čistoći i bontonu, i kada je London bio zaglibljen u blatu i prljavštini, Kordova je, kao prvi grad u historiji, patentirala izum za čišćenje ulica i skupljanje smeća.
U Kordovi su, također, na vrata kuća muslimani stavljali dvije metalne halke, jednu veliku a drugu malu, pa ako bi neko pokucao na vrata velikom halkom, domaćin je dolazio i otvarao vrata, jer je znao da na vrata kuca muškarac, a ako bi se na vrata pokucalo malom halkom, vrata bi otvorala domaćica, jer je znala da žensko kuca na vrata.
Gospodo, bili smo moćni i slavni, vodili smo brigu o dostojanstvu svakog čovjeka. Kod muslimana je za vrijeme Osmanlija postojao tzv. ”Kamen milostinje” (turski: Sadaka taşı), to su bili kameni stubovi koji su imali otvor na vrhu i koji su se nalazili na početku svake ulice.
Onaj ko je bio bogat pružao je svoju ruku i stavljao novac u kamen, a ko je bio u nevolji pružio bi ruku i uzimao novac, tako da se nije znalo ko daje a ko uzima novacm, da bi se izbjegla sramota i sačuvalo ljudsko dostojanstvo.
Gospodo, bili smo moćni i slavni, i zadavali smo veliki strah u srcima naših neprijatelja. Ako bi naši brodovi prolazili duž italijanskih obala na putu za Endelus ili bi se vraćali iz Endelusa, crkvena zvona bi prestajala zvoniti, iz straha da muslimani ne bi osvojili taj grad.
Bili smo moćni i slavni, i ako Bog da ostat ćemo moćni i slavni, samo treba da vjerujemo u sebe, da izvučemo orla koji je u našim dubinama i da oslobodimo ovaj duh koji je okovan u nama.
