Piše: Dr. Mustafa Mahmud/ Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Sreo sam ga u prostranstvima libijske pustinje – tihog i pobožnog muslimana iz Magriba. Lice mu je bilo opečeno suncem, a srce uronjeno u zikr.
Upitao sam ga: ”Ko su dobri i čestiti ljudi?”
Blago se osmjehnuo, kao neko ko čuva drevnu tajnu, pa reče: ”Njihova odjeća je samo ono što prekriva tijelo, a njihova hrana ono što se nađe pri ruci. To su skriveni pravednici, bogobojazni, nenametljivi. Ako su odsutni, nikom ne fale (niko za njih ne pita), a ako su prisutni, neprimjetni su. Upoznaju se radi Allaha i vole radi Allaha, a ne zbog imetka i porijekla.
Potom, kao da čuje glas iz vječnosti, tiho dodade: ”Allah će na Sudnjem danu reći: ‘Gdje su oni koji su se voljeli u Moje ime? Danas ih stavljam u Svoj hlad, na Dan kada nema drugog hlada osim Moga.”’
”Ima li takvih danas”? – upitao sam.
Odgovorio je: ”Opustjele su kuće bez takvih ljudi. Otišli su oni koji su noći provodili u ibadetu, ostali samo nemarni, spavači. Postače i pobožnjake vrijeme je zamijenilo onima koji trče za strastima. Ne ostadoše osim slabi, beznačajni, ljudi poput pljeve od žita.”
”A šta misliš o ljudima ovoga vremena”, upitao sam.
Odgovorio je kao da otvara ranu koju dugo nosi: ”Šta mislim o ljudima ovog vremena? Priznaju Allaha, a zanemaruju Njegove naredbe. Uče Kur'an, a ne žive po njemu. Govore: ‘Volimo Allahovog Poslanika’, ali ne slijede njegov Sunnet. Kažu da žude za Džennetom, ali ostavljaju put koji vodi do njega. Kažu da mrze Džehennem, a žure mu u susret. Tvrde da je Iblis neprijatelj, a slijede ga. Sahranjuju svoje mrtve, ali ništa nisu naučili iz njihovih sudbina. Istražuju mahane drugih muslimana, a zaboravljaju vlastite. Sakupljaju bogatstvo, a ne misle na polaganje računa. Grade palače, a zaboravljaju kaburove.”
Zatim se zagledao u daljinu, kao da vidi dva svijeta odjednom: ”Mi smo u našem vremenu sanjali da odemo na hadž u Mekku, da posjetimo Medinu i Mesdžidul-Aksa, i da u njihovoj blizini ispustimo dušu. A vi (muslimani Egipta), vi imate priliku da postignete šehadet na kapijama Kudsa. Pa šta ste učinili?”
Stajao sam nijem. Nisam našao nijednu riječ kojom bih mu odgovorio.
On poče plakati, a između suza i jecaja šaptao je: ”Tako mi Allaha, da nije robova koji padaju Allahu na sedždu, dojenčadi koja nevina plaču, i stoke koja mirno pase – kazna bi se na vas izlila kao bujica.”
Kad sam ga napuštao, počeo je citirati stihove:
I sunce što nad smislom uzdiže svoje obzore
Zalazi u nama, a iz nas se rađa njegov istok.
Hodao sam kroz pustinju, a njegov glas mi se vraćao kao eho: ”Zalazi u nama, a iz nas se rađa njegov istok.”
Da, pomislio sam, sunce danas zaista zalazi u nama.
Pa kada će njegov istok poteći iz nas? Kada će se sunce ponovo roditi u našoj duši?
Kada će prestati ovo zalaženje, i kada će se noć povući pred zrakama novog svitanja koje će izbiti iz nas? Kada?!
