Autor: Robert Ford, bivši ambasador SAD-a u Siriji
Politički analitičari u Washingtonu se slažu da je direktni sukob između Izraela i Irana na tlu Siriji postao neizbježan. Niko ne zna kada će tačno započeti, ali svima je jasno da se dinamika izraelsko-iranskih odnosa u Siriji veoma brzo mijenja. Prisustvo iranskih snaga na tlu Siriji trenutno je daleko obimnije nego prije tri ili četiri godine i jasno su povezani sa ruskim snagama i snagama odanim Bešaru Asadu.
Ta povezanost je Iranu omogućila da u velikoj mjeri odnese pobjedu u sirijskom ratu, ali umjesto da razmišlja o povlačenju svojih snaga i smanjenju vojnih kapaciteta s kojima je prisutan u Siriji, Iran radi na pojačanju svog vojnog prisustva s različitim vojnim grupama (šiijskih plaćenika iz Iraka, Libana, Afganistana i Pakistana), koje je rasporedio u različite gradove te zemlje. Ove jedinice koje djeluju pod kontrolom i komandom korpusa Kuds Iranske revolucionarne garde, nalaze se većinom duž zapadnog dijela Sirije i dva osnovna zadatka su im: osigurati opstanak Asada na vlasti i djelovanje protiv Izraela u trenutku koji teheranski režim bude smatrao odgovarajućim za njihove planove.
Dok sam tokom 2012. i 2013. godine bio zadužen za sirijsko pitanje pri američkom State Departmentu, izraelska strana nije bila mnogo uzbuđena zbog građanskog rata u Siriji i u vezi tog pitanja nisu se vodili razgovori na visokoj razini između Washingtona i Tel Aviva, nisu postojali sastanci i dogovaranja u vezi vojnog i diplomatskog djelovanja. Izraelska strana je smireno posmatrala dešavanja, dok je dio njihovog vođstva smatrao je da ostanak Asada na vlasti bolji za njih, a dio da treba otići. U to vrijeme Izrael nije pokazivao zainteresiranost da se umiješa u krvavi građanski sukob u toj zemlji, a kod političkog vođstva prevladavalo je mišljenje da je izraelska ratna avijacija kadra da eliminira svaku eventualnu prijetnju koja bi se mogla pojaviti u Siriji u datim okolnostima.
Sada se izraelsko mišljenje znatno promijenilo. Jedan oficir izraelske vojske koji se trenutno nalazi u posjeti Washingtonu kazao mi je da iranska vojska posjeduje rakete koje su preciznije i većeg dometa od onih koje je koristio Hezbolah protiv Izraela 2006. godine, što je jasan znak izraelskog straha od masovnih raketnih napada iz Libana i Sirije.
Izrael je, također, zabrinut zbog činjenice da u svakom kopnenom sudaru protiv šiijskih snaga kojima upravlja Iran, sada protiv sebe neće imati samo Hezbolah, nego i iskusne ratnike iz Iraka, Afganistana, Pakistana, a možda i pripadnike iranskog korpusa Kuds.
Izraelska strana jasno naglašava da neće prihvatiti dugotrajno vojno prisustvo iranskih snaga u Siriji, te da će poduzeti adekvatne vojne operacije da bi to spriječila. Također, izraelski zvaničnici upozoravaju da sljedeći rat neće obuhvatiti samo Siriju, nego i Liban.
No, izraelske crvene linije za sada nisu sasvim jasne. Ako je za Izrael neprihvatljivo prisustvo korpusa Kuds u Siriji, šta je sa brigadom šiijskih plaćenika Fatimijjjun iz Afganistana ili sa pakistanskim Zejnebijjunima ili sa Sirijskom nacionalnom odbranom kojom upravlja korpus Kuds? Ako je za Izrael neprihvatljivo iransko vojno prisustvo u vazduhoplovnoj bazi T4 blizu Palmire (koju je Izrael nedavno bombardirao avijacijom), šta je sa dugogodišnjim iranskim vojnim prisustvom na međunarodnom civilnom aerodromu u Damasku za koji izraelski zvaničnici tvrde da se u tajno napravljenim podzemnim prostorijama ispod aerodroma nalaze iranske tvornice naoružanja? I, uznemirava li Izrael sve veći broj iranskih tvornica za rafiniranje fosfata u Siriji?
S druge strane, Iran je do sada u potpunosti izbjegavao osvetničke operacije i uzvraćanje na izraelske napade na iransku vojnu bazu T4 u Siriji, koji su izvedeni prošlog februara i ponovo u prvoj polovini ovog mjeseca.
No, iako ne znamo koje su crvene linije Irana, možemo zaključiti da se Iran dolikuje velikom strpljivošću i disciplinom u podnošenju izraelskih reakcija na njihovo prekoračenje izraelskih crvenih linija.
Izrael se nadao da će Rusija natjerati Iran da reducira svoje vojno prisustvo u Siriji, a zatim preostale vojne snage povući dalje od izraelske granice. Rusija, međutim, nije bila spremna ili sposobna da izvrši takav pritisak na Teheran, a čini se i da su Rusima prihvatljivi, možda i dobrodošli, ograničeni sukobi između Irana i Izraela u Siriji, jer povećavaju ruski utjecaj na obje te zemlje. Rusima jedino ne odgovara da se ovi sukobi otmu kontroli i nema sumnje da u tom smislu postoje određene ruske crvene linije.
Izraelsko vođstvo osjeća izvjesnu dozu razočarenja zbog toga što administracija Donalda Trumpa želi da američke trupe napuste istok Sirije, jer su svjesni da neće moći računati na direktu američku vojnu podršku u suprotstavljanju iranskom vojnom prisustvu na zapadu Sirije i da će morati djelovati sami. Ipak, može se reći da je Izrael navikao da u ovakvim situacijama djeluje samostalno.
Zanimljivo je da pojedini izraelski analitičari upozoravaju izraelsko stanovništvo da se pripreme za predstojeći rat na sjevernom frontu, napominjući da bi to mogao biti dugotrajan rat s mnogo izraelskih žrtava.
Iranska, pak, propagandna mašinerija, po ustaljenom običaju, putem medija nastavlja servirati zapaljivu retoriku, ali Iran ne izgleda kao zemlja koja želi da započne otvoreni rat sa Izraelom, naročito ne prije okončanja libanskih izbora u maju ove godine, koji su vrlo važni Iranu jer žele da Hezbolah ostvari što bolji rezultat. Nakon tih izbora može se očekivati iransko zaoštravanje prema Izraelu.
Predstojeće ljeto u Siriji moglo bi biti veoma vruće za Iran i Izrael.
Izvor: Asharq Al-Awsat
Preveo: Abdullah Nasup
