Piše: Yasin Aktay / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Izjave francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, koje je prošle sedmice dao o islamu, takve su vrste da ne zaslužuju da budu predmet ozbiljne analize, u smislu da same po sebi predstavljaju buncanje i odsutnost duha u pogledu njihovog sadržaja i usklađenosti. Međutim, profil autora tih izjava, te ambijent i okruženje u kojem su izrečene, obavezuju nas da uzmemo u obzir i ozbiljno shvatimo njegove izjave, pogotovo jer nam psihologija govori da postoje refleksije podsvijesti i delirija.
Kriza za koju je Macron rekao da je islam proživljava, zapravo je odraz Macronovog psihološkog stanja. Jasno je da on pati od straha i mržnje prema islamu, budući da je islam u svom trenutnom stanju nespojiv sa svijetom koji vodi i koji želi utemeljiti Macron. Islam sa svojom formom, odjećom, načinom života i kompletnom filozofijom ostaje apsolutna i usamljena vrlina koja narušava ambijent, raspoloženje, ukus i luksuz svijeta kakav Macron želi.
Macron nije u mogućnosti da zahtijeva eliminaciju cjelokupnog islama i zato poziva na njegovu promjenu i reformu. Oni koji ne prihvataju islam onakvim kakav jest, oduvijek su govorili da ga treba mijenjati i da mu se ne mogu prilagoditi, zbog arogancije i uobraženosti koja proizlazi iz njihovog neznanja i oholosti. Pogledajte kroz historiju, pa ćete otkriti da se stalno govorilo o reformi islama na isti način kao što se danas govori.
Zatim, Macronov govor o islamu na takav način – usred govora o “borbi protiv separatističkih ideja” koji je bio na dnevnom redu francuske vlade -, dodaje još jedno značenje ovom pitanju. Osim toga, Macron je tokom svog govora rekao da mu nije cilj podvrgavati muslimane diskriminaciji u Francuskoj, već isključivo borba protiv “separatističkih islamskih ideja”.
Uz to, on je u svom govoru naznačio da islamska ideologija koja poziva na separatizam, simbolizira krizu i da sljedbenici ove ideologije svoje zakone smatraju iznad zakona Francuske.
Optuživanje svih muslimana u Francuskoj, koji čine najmanje 10% građana tvoje zemlje, u cilju borbe protiv separatističkih ideja i djela, najbolji je primjer prosvjetiteljskog neznanja.
Većina ovih muslimana u Francuskoj su iz sjeverne i centralne Afrike koje je Francuska bila kolonizirala. Francuska nikada nije prakticirala separatizam, niti je pravila razlike kada je neumorno eksploatirala te narode usred njihovih država, već ih je izjednačavala ne postupajući s njima kao s ljudima, pa je tako Francuska od tada utjelovila svoj koncept jednakosti. Kada je eksploatirala i opljačkala sve resurse zemalja ovih naroda, istovremeno je uzurpirala njihov identitet, jezike, svetinje i čast bez izuzetka.
Muslimani Francuske svjedoci su kolonizacije, diskriminacije i nehumane prošlosti Francuske i nesumnjivo će i dalje predstavljati izvor smetnje, jer su stekli ubjeđenje zbog kojeg ne pristaju na predaju svojih duša i svoje budućnosti, bez obzira šta Macron ili neko drugi govorio i radio.
Štaviše, korijen problema ili krize zapravo nije prisustvo muslimana u Francuskoj, već se kriza krije u osjećaju koji obuzima Macrona i njemu slične kad vide muslimane Francuske, i taj osjećaj dovodi do straha koji je prouzorkovala njihova prošlost.
Islamofobija se smatra ozbiljnom mentalnom bolešću, posebno u zemljama s kolonijalnom prošlošću, ili u zemljama koje još uvijek vode politiku kolonijalizma i eksploatacije. Ova bolest, pak, ukazuje na postojanje krivice, kao i osjećaj straha da će oni, kojima je učinjen zulum, iznenada ustati i osvetiti im se. Jacques Lacan, francuski psihoanalitičar i psihijatar, kaže da se duhova u filmovima i pričama najviše plaše ubice.
Vidimo kako zapadni svijet danas proživljava noćnu moru gledajući kako islam sve više dolazi do izražaja, nakon što su pomislili da su ga uspjeli ubiti. Oni žive svakodnevnu noćnu moru jer i sami priznaju islamu pravo na osvetu, ali unatoč tome što islam ne traži i ne zagovara ovu osvetu, i unatoč tome što islam nastavlja širiti svoju poruku mira i samilosti radi cijelog čovječanstva, samo pojavljivanje islama i muslimana pred njima podsjeća ih na mogućnost osvete i oni su opsjednuti strahom, plaše se jer dobro znaju što su činili muslimanima više od jednog stoljeća.
Mnogo puta su znamenita imena francuske misli govorili Evropljanima da su sve tvrdnje prosvjetiteljstva bile lažne. Ovi mislioci koji su opisani kao postmodernisti ili post-strukturalisti, potvrdili su neispravnost i krivotvorenost modernizma nakon što su iskusili francusku praksu u Alžiru. Ono što su napisali ili rekli francuski mislioci, književnici, filozofi i psiholozi: Camus, Althusser, Foucault, Derrida, Guattari i Deleuze, uglavnom je fokusirano na neznanje, rasizam i paganstvo modernosti, u Francuskoj posebno i na Zapadu općenito.
Ono što je Macrona danas potaknulo da na ovakav način govori o islamu, nije neovisno od spomenutog psihološkog stanja, koje se pretvara u noćnu moru koja ga svakodnevno proganja kroz događaje koje živi. Primjer toga je i najnoviji slučaj francuske zatočenice Sophie Petronine, koja je prošle sedmice puštena iz zatočeništva u Maliju. Dok se Macron pripremao da iskoristi ovaj događaj kako bi napao islam, bio je šokiran kada je Sophie, onog trenutka kad je izašla sa aerodroma, obznanila da je primila islam.
Nema sumnje da je Macron bio zapanjen, pogotovo kad mu je Sophie rekla da njezino ime više nije Sophie, već Merjem, a što je Macrona natjeralo da razočaran napusti aerodrom i otkaže konferenciju za novinare koju je razmišljao održati.
