Piše: dr. Ali el-Sallabi / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Nakon desetogodišnje izolacije, imam El-Gazali vratio se u svoj rodni Tus, da bi nastavio izolaciju još godinu dana. Međutim, na insistiranje predstavnika vlasti da izađe među narod, El-Gazali je otišao u Nišapur da ponovo predaje u školi ili univerzitetu ”Nizamija”, o čemu je imam El-Gazali, rekao: ”Allah mi je olakšao odlazak u Nišapur da izvršim ovaj važan zadatak u mjesecu zul-ka'detu, 499. h.g.” Dakle, ukupan period njegove izolacije trajao je jedanaest godina.
El-Gazali nam, zatim, objašnjava svoj povratak podučavanju i predavanju na ”Nizamiji”, naglašavajući da je to bio novi metod, nova namjera (nijet) i novi cilj koji je potpuno drugačiji od prethodnog. On o tome veli: ”Znao sam, i ako se vratim prenošenju znanja, da to neće biti povratak, jer povratak znači vratiti se na isto mjesto (sa istim nijetom i ciljem). Ja sam ranije prenosio znanje kojim se stiče ugled i prestiž, i pozivao sam tome svojim riječima i djelima, i to je bio moj cilj i moj nijet. A sada pozivam u znanje kojim se ostavlja i odbacuje prestiž i ugled. Ovo je sad moja namjera, moj cilj i moja želja. Allah zna da je to moj nijet i da ja želim time popraviti sebe i druge.
I ja s potpunim ubjeđenjem vjerujem i svjedočim da nema moći osim kod Allaha, i da se ja nisam svojevoljno ponovo pokrenuo, nego me je On pokrenuo, i nisam ja ništa uradio, već me je Allah ”iskoristio” za ovaj poziv. Zato Ga molim da prvo popravi moje stanje, a zatim da preko mene popravi stanja drugih ljudi, da me uputi i da preko mene upućuje druge ljude, da mi pokaže istinu kao istinu i omogući da je slijedim, i da mi pokaže zabludu kao zabludu i da mi omogući da je se klonim.”
No, njegov boravak u Nišapuru nije dugo trajao. El-Gazali je brzo napustio katedru na ”Nizamiji” i vratio se u Tus da bi u blizini svoje kuće osnovao školu (medresu) i hanikah ili tekiju za sufije, rasporedivši svoje vrijeme na intenzivno učenje Kur'ana, druženje s ljudima koji su se posvetili odgoju i čišćenju srca, sve dok kod njega nisu umrle loše namjere i ciljevi, neprijateljstvo prema oponentima i težnja za bliskošću s vladarima.
Međutim, treba naglasiti da je njegova zadnja naučna faza bila u znaku proučavanja hadisa Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kada je intenzivno počeo proučavati dvije zbirke hadisa: Sahihul-Buhari i Sahihul-Muslim.
Govoreći o posljednjoj fazi života imama El-Gazalije, njegov savremenik i učenik, Abdul-Gâfir el-Farisi, rekao je: ”Kraj njegov života bio je u znaku okretanja hadisu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kada je sa svojom porodicom iščitavao i proučavao dva sahiha: Sahihul-Buhari i Sahihul-Muslim, koji su dokaz islama. I da je poživio, vjerovatno bi i u hadiskoj nauci brzo pretekao svoje savremenike.”
O tome je pisao i imam Ibn Tejmijje u svom djelu Te'arudu-‘akl ven-nakl, kao i imam Ibn Ebul-‘Izz u komentaru Tahavijine poslanice, rekavši: ”Isto tako, El-Gazali, Allah mu se smilovao, u posljednjoj fazi svoga života bio je zbunjen mnogim skolastičkim pitanjima i metodologijom, pa je odustao od tih metoda i posvetio se proučavanju hadisa Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i umro je sa Buharijinim Sahihom na grudima.”
To što je imam El-Gazali okončao svoj dunjalučki život sa Buharijinim Sahihom u rukama, uistinu je veliki uspjeh i znak Allahove naklonosti, dobrote i milosti prema ovom glasovitom islamskom učenjaku.
El-Gazalijeva djela
Hronološki redoslijed El-Gazalijevih djela prema datumu njihovog pisanja i sastavljanja:
Prva faza (465. – 478. h.g.), tj., prije smrti njegovog šejha Ebul-Me'alija el-Džuvejnija:
– Et-Ta'alikat fi furu'il-mezheb (to je djelo koje su mu bili uzeli drumski razbojnici.)
– El-Menhul fi usuli-l-fikh
Druga faza (478.-488. h.g.):
– El-Besit fi furu'il-mezhe (Ibn Hallikan je za ovu knjigu rekao: ”Nije napisana bolja knjiga o islamu od ove.”)
– El-Vesit: mulehhas minel-besit
– El-Vedžiz
– El-Hulasatu fil-fikh eš-Šafi'i
– El-Muntehal fi ‘ilmil-džedel
– Meâhizul-hilaf
– Tahsin el-meâhiz
– El-Mebâdi vel-gâjât (fi usuli-l-fikh)
– Šifâul-galil (fil-kijas vet-ta'lil)
– Fetva li Ibn Tašfin
– El-Fetva el-Jezidijje
– Mekâsidul-felâsife
– Tehâfutul-felâsife
– Mi'jârul-‘ilm (poslije pisanja djela Tehâfutul-felâsife, a prije odlaska u Šam).
– Mi'jârul-‘ukûl
– Mihekkun-nezar fil-mentik (Imam Zehebi smatra da je El-Gazali ovu knjigu napisao u Damasku)
– Mizânul-‘akl
– Fedâihul-bâtinijje
– Hudždžetul-hakk
– Kavâsimul-bâtinijje
– El-Iktisâd fil-i'tikâd
– Er-Risâla el-Kudsijje fil-‘akâid
– El-Me'âriful-‘aklijje vel-esrarul-ilâhijje
Treća faza (488.-499. h.g.):
U ovoj fazi imam el-Gazali napisao je mnoga djela, a najvažnije je:
– Ihjau ‘ulûmid-din
Četvrta faza (499.-503. h.g.):
– El-Munkiz mined-dalale
– El-Mustasfa fi ‘ilmil-usul
U posljednje dvije godine života (503.-505. h.g.), napisao je:
– Minhadžul-‘âbidin fiz-zuhdi vel-ahlak vel-‘ibade
– Ildžamul-‘avam an ‘ilmil-kelam
Stav imama Ebu Hamida el-Gazalija o šiijama batinijama (ezoteristima)
Ako je jedan od plodova škole ”Nizamije” to što je utrla put vođstva sunijsko-eš'arijskom pravcu, onda je jedan od njenih najvažnijih efekata bilo smanjenje uticaja šiijske misli i ideje, posebno nakon što su se pojavile publikacije protiv te ideje. Imam El-Gazali, kao sunijski učenjak, bio je predvodnik mislilaca koji su vodili žestoki rat protiv šiija, posebno protiv ismailijskog ezoterizma (batinije).
On sâm navodi da je o tome napisao nekoliko knjiga. Najpoznatija od njih je Fadaihul-batinijje – Izvrgavanje ruglu ili razotkrivanje batinija, koju je El-Gazali napisao na zahtjev halife El-Mustazhira, 487. h.g.
Međutim, impresivna stvar je hrabrost imama El-Gazalije u njegovoj kampanji protiv batinija ili ismailija ezoterista, koja je došla u vrijeme kada su se njihovi misionari širili u Perziji, a njihova opasnost se povećavala do te mjere da su podigli tvrđave i zamkove, ugrozili sigurnost naroda i vršili atentate u velikim razmjerima, uključujući mnoge političare i mislioce, predvođene Nizamul-Mulkom.
El-Gazali je ovu kamapnju vodio pod vođstvom zvanične vlasti, uz snažnu El-Gazalijevu želju da, kao sunijski učenjak, izvrši svoju dužnost odbrane izvornog islamskog učenja. Ovo je lijepa i pohvalna stvar kada se napori političke vlasti i njenih učenjaka spoje u postizanju ciljeva islama kroz korisne institucije za društva, zemlje i civilizacije, kao što su radile škole ”Nizamije” u suprotstavljanju ideji šiizma i šiijskog utjecaja.
Fatimijska država je bila ”naoružana” filozofijom i pojavljivala se u vjerskom i političkom ruhu, i bila je, kako je rekao imam En-Nedevi, ”opasnija za islam od filozofije, jer je filozofija živjela u svom bastionu daleko od ljudi i javnosti.”
Što se tiče šiijske sekte batinija, ona je prodirala u društvo i izbacivala svoje otrove u njega. Osim toga, ta ideja imala je snažnu logističku podršku i nije bilo nikog pozvanijeg u islamskom svijetu na kraju petog hidžretskog stoljeća da joj odgovori i razotkrije njene tajne, te da sruši temelje na kojima počiva, od imama El-Gazalija.
Razotkrivanje batinija
Imam El-Gazali je započeo svoj odgovor šiijama batinijama tvrdnjom da je odgovor na njihove zablude individualna ili pojedinačna obaveza (fardi ‘ajn), da bi se zatim upustio u praktična pitanja, precizirajući ko od njih zaslužuje da bude proglašen nevjernikom a ko zaslužuje da bude proglašen samo novotarom, te kada se njihovo pokajanje prihvata a kada se odbija, itd. El-Gazali se u svojoj knjizi ne suprotstavlja deklariranim nevjernicima, već se suočava sa grupom koja svojim idejama, vjerovanjima i praksama potvrđuje da je unutar islamskog ummeta. Štaviše, on se suprotstavlja skupini koja tvrdi da joj je cilj da pročisti vjeru islam od zabluda, kako su, naprimjer, tvrdili pripadnici tajnog društva, Ihvanu Safa.
Od početka knjige, do kraja prvog dijela, ističe se El-Gazalijeva težnja da ezoteričku doktrinu poveže sa nevjerstvom. On smatra da su batinije nevjernici u svojoj osnovi i u svojim svojstvima, i kada bi ih sljedbenici istine pozivali na pravi put i dan i noć, oni se ne bi odazvali, već bi ustrajali u svojoj zabludi.
U batinijskoj koncepciji Kur'an je izraz znanja koje je dotjecalo Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, iz uma, i to je po njima ono što se podrazumijeva pod imenom Džibril.
Što se tiče imameta, batinije su se složili da je imam jednak Allahovom poslaniku u nepogrešivosti i poznavanju činjenica istine u svim stvarima, osim što on ne prima objavu. Batinije ne vjeruju u Sudnji dan i proživljenje, već ta dva termina, po njima, simboliziraju pojavu skrivenog imama i uspostavu njegove vlasti.
Što se pak tiče njihovog stava o šerijatskim obavezama i zaduženjima, on se zasniva na dozvoljenosti zabrana i negiranju Šerijata.
Ovi atributi i vjerovanja izjednačavaju batinije sa nevjernicima. Međutim, nevjernici prijete islamu izvana, dok šiije batinije prijete iznutra. Oni su subverzivni element koji ruši islamsko vjerovanje (akida) iznutra, budući da deklarativno pripadaju islamu i sklanjaju se pod njegov bajrak, tvrdeći da su zaštitnici islama. Stoga i način postupanja prema njima mora biti daleko strožiji od onoga prema otvorenim nevjernicima.
Gazalijeva djela imala su snažan utjecaj na polju suprotstavljanja batinijima. Svojom snažnom mišlju i svojim ugledom on je da uspio da izvrši utjecaj u odupiranju ezoterizmu i podršci sunijskom učenju.
Politička dimenzija u El-Gazalijevim djelima
Imam Ebu Hamid el-Gazali smatra se velikim teoretičarom sunijske države Seldžuka. El-Gazali nije živio daleko od događaja i sukoba Seldžuka sa njihovim protivnicima ismailijama ili batinijama.
Prije izolacije i napuštanja katedre na ”Nizamiji”, imam El-Gazali bio je filozof seldžučke države u punom ideološkom smislu i značenju riječi ”filozof”. Budući da je bio u pratnji seldžučkog velikog vezira Nizamul-Mulka, – s izuzetkom dvije knjige o islamskoj jurisprudenciji: El-Menhul fi ‘ilmil-usul i Et-Talikatu fi furu'i mezheb -, sve što je El-Gazali napisao napisano je nakon što je ušao u društvo visokih seldžučkih državnika, a kao što je poznato, on je bio glavni i najopasniji protivnik spomenute batinijske države, predvođene Hasanom ibn Sabahom.
Šiije ismailije su u to vrijeme svoj politički poziv usredotočili na to da dokažu neophodnost postojanja ”muallima” ili ”učitelja”, odnosno bezgriješnog imama, zbog čega su poznati i po nazivu ta'limije. Naime, ova šiijska sekta odbacuje sud razuma, promišljanja (spekulacije) i dedukcije, i smatraju da čovjek ne može spoznati istinu osim putem bezgrješnog imama i njegovog podučavanja.
Ismailijska doktrina je vjerska, filozofska i politička doktrina, pa je opovrgavanje njihovih političkih i vjerskih stavova također zahtijevalo opovrgavanje njihove filozofije, a njihova filozofija nije bila ništa drugo do filozofija s kojom su se na Istoku susretali filozofi tog doba. Naravno, mislimo na neoplatonizam u njegovom istočnohermetičkom obliku.
Upravo je odatle proistekao El-Gazalijev napad na filozofiju, jer kada pažljivije čitamo i analiziramo njegovu knjigu Fadaihul-batinijje, jasno vidimo kako je El-Gazalijev Et-Tehafut el-felasife – Nesuvislost (nedosljednost) filozofa, zapravo napisan radi raskrinkavanja batinija, jer postoje stvari ili aspekti koji se jasno razumiju čitanjem tog djela.
Prvi aspekt je Gazalijev motiv za napad na filozofe, koji je sâm po sebi bio doktrinarni, jer su filozofi podupirali teorijski aspekt batinijske ezoteričke doktrine. Filozofi su im u tom pogledu bili snažna podrška, naprimjer, njihovo vjerovanje u zagrobni život, ”gdje je primjetno” – kako kaže El-Gazali – ”da je njihova doktrina i vjerovanje u budući svijet istovjetna doktrini i vjerovanju filozofa.”
Dakle, batinijska ezoterička doktrina se proširila onda kada su je, zbog pohlepe za novcem, vlašću i ugledom, podržale i pomogle skupine filozofa i dualista.
Iz tog razloga uslijedio je veliki Gazalijev napad na filozofe, tako da je on uspio preokrenuti bitku, koja se prije toga vodila između eš'arija i mu'tezila, u borbu između eš'arija i filozofa, i nesporno je da je El-Gazali svoju knjigu Tehafutul-felasife napisao u vrijeme kada je bio profesor na ”Nizamiji”.
Što se tiče drugog aspekta, a to je batinijska doktrina o ”učitelju” (”el-muallim”) i ”stjecanju znanja i spoznaje” (”et-ta'lim”), na koju su se ismailije tada usredotočili, bilo je onih koji su govorili: ”Ne postoji način da se poništi i opovrgne ta doktrina osim predlaganjem alternative”, a prema El-Gazaliju, alternativa je bila logika, pa otuda El-Gazalijevo insistiranje na neophodnosti sintetiziranja logike kao jedinstvene metode u stjecanju znanja nije bilo radi same logike, već protiv ezoterične ismailijske (spoznajne) teorije, i radi jačanja eš'arijskog mezheba, na kojem se temeljila država Seldžuka u idejnom i doktrinarnom smislu. Ova dimenzija bila je težak udarac protivnicima Seldžuka, poput države ismailija i njenih zagovornika.
Ostaje još treći aspekt, a to je El-Gazalijev poziv na sufizam, a sufizam je, kao što je poznato, bio ideološka i organizaciona osnova seldžučke države. Stoga je El-Gazalijev stav u tom pogledu razumljiv, i ne samo to, već i činjenica da je El-Gazali jasno shvatio da duhovni aspekt šiijske spoznaje (‘irfan) općenito ne može biti zamijenjen logikom, tako da je jedino preostalo da se razobliči batinijski misticizam i odvoji od svog političkog karaktera koji su mu utisnule šiije imamije i ismailije, i da se pokuša uskladiti sa sunijskim razumijevanjem islama, i El-Gazali je to učinio na osnovu ogromnog sunijskog nasljeđa.
Dakle, tri aspekta: pozivanje u sufizam, napad na filozofe i pozivanje na sintetiziranje logike, možda zapravo utjelovljuju jasnu kontradikciju, ali samo na razini apstraktne misli, a što se tiče politike i ideologije, to su u to vrijeme bila tri komplementarna oružja usmjerena na jednog protivnika.
