Piše: Edhem Šerkavi / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Do Sokrata je doprla vijest da ga je gradska proročica proglasila najmudrijim čovjekom na svijetu. To ga je zbunilo i uznemirilo, jer sebe nije smatrao dostojnim takve ocjene. Stoga je odlučio da obiđe Atinu u potrazi za čovjekom mudrijim od sebe. Vjerovao je da će sve ići glatko: pronaći će mudrijeg od sebe i tako dokazati da se proročica prevarila. Upustio se u brojne rasprave s političarima, pjesnicima, zanatlijama i svojim kolegama filozofima.
Međutim, s vremenom je počeo shvatati da je proročica ipak bila u pravu. Svi s kojima je razgovarao imali su čvrsto uvjerenje o stvarima o kojima su govorili, iznosili su kruta mišljenja o temama o kojima zapravo nisu imali nikakvo znanje. Bili su poput napuhanih balona, puni praznog samopouzdanja. A kada bi im postavljao pitanja, ostajali bi nemoćni i bez odgovora. Tada je Sokrat shvatio da je izvor njegove prednosti upravo u tome što u osnovi sumnja da zaista zna. I upravo ga ta sumnja potiče da čita, istražuje i uči.
Naravno, čovjek ne smije potcjenjivati samoga sebe – i to je načelo koje treba jasno naglasiti prije nego što se upustimo u samu raspravu. Ali, s druge strane, zadovoljstvo sobom je pogubno, jer čovjeka vodi u stagnaciju i zadržava ga na istom stepenu, bez napretka i razvoja.
Jedna od lijepih životnih protivrječnosti jeste to da čovjek razmjere vlastitog neznanja otkriva tek onda kada počne učiti i saznavati. Tako, naprimjer, Allahove riječi: ”Allah vam naređuje da od djece vaše – muškom pripadne toliko koliko dvjema ženskima.” (En-Nisa, 11.), onome ko nije duboko upućen u nauku o nasljeđivanju mogu izgledati kao sasvim jasna i konačna odredba, u kojoj nema prostora za tumačenje niti se njenom značenju može išta dodati.
Međutim, istina je da u djelima islamskih pravnika o nasljeđivanju postoje brojni slučajevi u kojima žena nasljeđuje više nego muškarac. Dok god o ovom pitanju znamo samo spomenuti ajet, umišljat ćemo da smo stručnjaci za nasljedno pravo. Ali, onoga trenutka kada se upustimo u razrađivanje ovog pitanja i zagazimo u njegove pojedinosti i okolnosti, shvatit ćemo da zapravo ne znamo nasljedno pravo.
Lično, razdoblje u kojem sam bio najsigurniji da znam bilo je onda kada sam bio u prvom razredu osnovne škole. Tada sam vjerovao da mogu objasniti svaku zagonetku u svemiru, jer je svemir tada bio skrojen prema mjeri mog znanja – ili, preciznije rečeno, prema razmjerama mog neznanja.
A razdoblje u kojem sam najjasnije spoznao da zapravo ne znam bilo je nakon odbrane doktorske disertacije. To je bio trenutak u kojem sam najviše istraživao i proučavao, sagledavao različita mišljenja, interpretacije, zaključke i metodološke pristupe, pa sam uvidio da ništa tako jasno ne razotkriva područja neznanja kao usmjeravanje svjetla znanja na njih.
