Piše: dr. Muhamed el-Gazali /Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Istinski ibadet je da neprestano propituješ i istražuješ samog sebe, tako da ne nađeš ni jednu deformaciju a da je ne ispraviš, i ni jedno loše djelo a da ga ne ukloniš, i nijednu bolest i mahanu a da za nju ne tražiš izlječenje u različito doba dana i noći, te da ne umreš a da se ne oslobodiš tih mahana i izliječiš od tih opakih bolesti, ili barem da se do posljednjeg trenutka boriš da ih se oslobodiš.
Zadovoljstvo vlastitom dušom je dječija osobina, a njeno zanemarivanje uz stalno praćenje tuđih grešaka i mahana je put propasti.
Otkrio sam da neke vjerske skupine ne prestaju brojati nedostatke i mahane drugih, a istovremeno zaboravljaju svoje mahane i nedostatke, do te mjere da gotovo sebe smatrajunepogrješivim.
Ponos istinom je jedno, a zadovoljstvo svojom dušom i vlastitim stanjem je nešto sasvim drugo. Ponositi se istinom koja se slijedi je osjećaj Allahove dobrote i veličine upute koju ti je podario, te želja da se istina širi kako niko ne bi bio lišen te veličanstvene blagodati, i tuga za onima koji je falsificirajui koji su je lišeni.
A što se tiče zadovoljstva samim sobom, to je oholost sa istinom nad onima koji je ne znaju, i luda želja da ih se dotuče i likuje nad njima, dok se u isto vrijeme zaboravljaju vlastite mahane i strasti koje prate djela.
Razmislite o ovom razgovoru između dvojice prijatelja:
Jedan čovjek je rekao svom prijatelju: ”Volim te u ime Allaha!”
On mu je odgovorio: ”Da znaš o meni ono što ja znam o sebi, mrzio bi me u ime Allaha.”
Na to je prvi rekao: ”I kada bih znao o tebi ono što ti znaš o sebi, ja bih bio zauzet onim što znam o sebi.”
Iskrenog i pametnog vjernika odvraćaju vlastite greške i mahane od praćenja tuđih grešaka i mahana, i on zna da je potreban Allahove milosti i oprosta, pa ako je u nekim stvarima bolji i odlikovaniji od drugih ljudi, svjestan je da to vrlo lahko može biti dokaz protiv njega a ne za njega. Veće znanje zahtijeva i veći trud, kako se ne bi ogriješili o ljude i vrebali u busijama na njihove greške.
U predaji se navodi da je neki čovjek rekao: ”Allaha mi, Allah tom i tom neće nikada oprostiti!” Pa je Allah objavio: ”Ko je taj koji se zaklinje Mojim imenom da neću oprostiti tom i tom? Ja sam njemu oprostio, a tvoja dobra djela sam poništio.”
Sjećam se da me je jedan mladić sreo i ljutito mi rekao: “Sjediš među obrijanim studentima i studenticima bez hidžaba, ljudi te vide kako si nasmijan a ne srdit, i ne čuju od tebe ni riječi naredbe ni riječi zabrane. Nije li ovakvo tvoje stanje i ponašanje opravdanje onima koji te mrze i klevetaju?!”
Rekao sam: ”Ne mislim da je srdžba jedan od zahtjeva da've i neodvojivo svojstvo daija. Ja prvo objašnjavam abecedu islama u vjerovanju (akidi) i moralu (ahlaku), i ako je sjeme pravo, plod će doći u svoje vrijeme. Onog dana kada ljudi spoznaju svog Gospodara i budu se prema Njemu odnosili po principu slušanja i pokornosti, tada će se ispuniti ono što tražiši više nego što tražiš i očekuješ.
A što se tiče pitanja klevetanja i napada na moju ličnost, ne znam šta da kažem o tome, osim što zahvaljujem Allahu Koji je spustio zastor, pa vi nemate pristupa meni (tj. ne poznajete moje stanje i moje mahane).
Vi želite da ljudi budu razotkriveni i osramoćeni da bi vaše duše bile zadovoljne, a ta želja je gora bolest od grijeha koje zamjerate ljudima. Sinko moj, bojim se da ste vi gori od drugih sa ovim mračnim namjerama i ciljevima. Grješnik slomljenog srca, kojeg boli njegov grijeh, časniji je od vaiza koji napada i vrijeđa ljude.”
