Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Uzvišeni Allah objavio je: ”Nevjernici govore: ‘Zašto mu Gospodar njegov ne pošalje čudo?’ Reci: ‘Allah ostavlja u zabludi onoga koga On hoće, a Sebi upućuje onoga ko Mu se pokajnički obraća, one koji vjeruju i čija se srca, kad se Allah spomene, smiruju – a srca se doista, kad se Allah spomene, smiruju!”’ (Er-Ra'd, 27.-28.)

U ovim ajetima navodi se da su nevjernici tražili posebno znamenje ili čudo od Allaha, kao da je nedostatak dokaza i znamenja prepreka njihovom vjerovanju. Međutim, odgovor koji im je objavljen usmjerava pažnju na pitanje važnije od njihovog zahtjeva: na čovjekov odnos prema istini koja mu je predočena i znamenjima koja je već dobio.

Vidjeti dokaz i prihvatiti ono na šta taj dokaz upućuje dvije su stvari koje su međusobno povezane, ali se ne podudaraju nužno. Istina može postati jasna, a da je čovjek ipak odbije, jer njeno prihvatanje zahtijeva promjenu njegovih uvjerenja i načina života. Tada se traženje novih dokaza i znamenja pretvara u odgađanje prihvatanja onoga što je već spoznao.

Upravo se u tom kontekstu otkriva značenje Allahovih riječi: ”Allah ostavlja u zabludi koga hoće, a Sebi upućuje onoga ko Mu se pokajnički obraća.” (Er-Ra'd, 27.)

U drugom dijelu ajeta nije upotrijebljen izraz ”a upućuje koga hoće”, iako se sva uputa ostvaruje Njegovom voljom. Umjesto toga, spominje se obraćanje Allahu i vraćanje Njemu, čime se, upravo na mjestu gdje se ističe moć Njegove volje, ukazuje na put kojim se dolazi do upute. Tražili su da im se pokaže čudo, a ukazano im je na srce koje se vraća Allahu.

Prema tome, ovim odgovorom ne poriče se dokazna vrijednost Allahovih znamenja, nego se pobija njihova zabluda da bi čudo koje su tražili nužno osiguralo njihovo vjerovanje.

Stoga razmislimo o razlici između čovjeka koji kaže: ”Pokaži mi istinu da bih je slijedio” i čovjeka koji istini neprestano govori: ”Neću te slijediti sve dok mi se ne pokažeš u obliku koji sam ti ja odredio.”

Prvi traži uputu, dok drugi koristi traženje dokaza kao način da odgađa prihvatanje istine. Ovim se ne umanjuje vrijednost dokaza niti se čovjek oslobađa odgovornosti da razmišlja i razlučuje istinu od neistine. Naprotiv, pokazuje se da sâm dokaz, ma koliko bio jasan, ne znači nužno i prihvatanje istine. Čovjek može raspolagati znanjem, a ostati udaljen od onoga što to znanje zahtijeva od njega. Zato je za uputu, uz spoznaju istine, važno i iskreno prihvatanje onoga što je Allah objavio.

Ovim se čovjek podsjeća da ne može sebi pripisati vlast nad uputom, a istovremeno se poziva da prizna svoju potrebu za Onim Koji uputu daruje. Čovjek se svojim razumom ne može učiniti neovisnim o Allahu, niti svoju ovisnost o Njemu može pretvoriti u izgovor za okretanje od Njega. Allahova volja pritom se ne može razumjeti odvojeno od Njegove mudrosti i pravde. Kur'an na drugom mjestu kaže: ”A kad su oni skrenuli s Pravog puta, Allah je učinio da i njihova srca skrenu.” (Es-Saff, 5.)

Ovaj ajet ukazuje na vezu između čovjekovog odnosa prema istini i stanja njegovog srca. Uputa je Allahov dar, a čovjek je pozvan da je iskreno prihvati i da ne dopusti da ga oholost, pristrasnost ili vezanost za vlastite želje udalje od istine koju je spoznao.

Zatim dolaze riječi Uzvišenog Allaha: ”Oni koji vjeruju i čija se srca, kad se Allah spomene, smiruju – a srca se doista, kad se Allah spomene, smiruju!” (Er-Ra'd, 28.)

Smirenost počinje spoznajom Allaha

Ibn Ašur ukazuje na suprotnost između onih koji traže dodatni dokaz ili čudo i vjernika čija se srca smiruju Allahovim spominjanjem. U zahtjevu prvih sadržano je nepriznavanje Kur'ana kao dovoljnog znamenja, dok drugi u Allahovoj objavi pronalaze uputu i smirenost. Razlika se, dakle, ne odnosi samo na ono što ljudi vide i čuju nego i na način na koji primaju Allahovu riječ i kakav odnos prema njoj izgrađuju.

Smirenost srca počinje spoznajom Allaha, Njegovih svojstava i obećanja, jer čovjekov odnos prema nepoznatom u velikoj mjeri zavisi od toga koliko poznaje Onoga u čijoj se vlasti nalazi sve što postoji. Čovjek ne zna sve razloge zbog kojih se nešto događa, ne može predvidjeti sve što ga čeka i ne raspolaže znanjem o onome što je skriveno. Ali Objavom mu je omogućeno da spozna svoga Gospodara i osloni se na Njegovo sveznanje, mudrost, pravdu i milost.

On zna da Allahu ništa nije skriveno, pa ni bol koju ne može drugima objasniti. Zna da Allah nikome neće učiniti nepravdu i da nijedno dobro djelo neće biti izgubljeno. Zna da iskušenje ne izlazi iz okvira Allahovog znanja i mudrosti, čak ni onda kada čovjek ne razumije njegov smisao i ne vidi izlaz iz teškoće. Ta spoznaja ne uklanja sve neizvjesnosti niti čovjeku otkriva budućnost, ali mu daje oslonac da se s njom suoči bez očajavanja i gubitka povjerenja u svoga Gospodara.

Zikr, odnosno spominjanje Allaha, čuva tu spoznaju od zaborava i vraća je u središte čovjekovog unutrašnjeg života. Čovjek može znati da je Allah Opskrbitelj, a ipak se prepustiti strahu od siromaštva. Može biti uvjeren u ahiret, a zbog prolaznog gubitka izgubiti osjećaj za ono što nadilazi ovaj život. A kada spominje Allaha, ponovo se vraća istinama koje je znao, ali čiju je snagu u određenom trenutku potisnula briga, strah ili tuga.

Zato se zikr ne svodi samo na izgovaranje riječi jezikom, odvojeno od njihovog značenja, premda i sâm zikr jezikom ima veliku vrijednost kao ibadet.

Plodovi zikra posebno se očituju kada izgovorene riječi postanu predmet razumijevanja, kada se Allahova riječ poveže sa stvarnim životom i kada se čovjekovo uvjerenje odrazi na njegove odluke i postupke.

Šejh Es-Sa'di ističe da se smirenost uz Kur'an ostvaruje razumijevanjem njegovih značenja, istina i dokaza koji čovjeku donose znanje i čvrsto uvjerenje.

U riječima ”i čija se srca smiruju” sadržano je i značenje smirenosti koja se iznova obnavlja. Čovjek se ne suočava samo jednom sa strahom, tugom, neizvjesnošću i brigom. Životne okolnosti neprestano donose nova iskušenja, a srce se iznova mora vraćati onome što mu daje pouzdan oslonac.

Smirenost koju Kur'an opisuje ne znači da vjernik prestaje tugovati, da više ne osjeća strah ili da ga životna iskušenja ne pogađaju. Tuga sama po sebi nije dokaz slabosti imana, kao što ni prolazni osjećaj zadovoljstva nije dovoljan dokaz njegove čvrstine. Smirenost srca očituje se u postojanosti veze s Allahom i onda kada je čovjekova duša opterećena bolom, kada ne vidi rješenje i kada mora strpljivo čekati olakšanje.

Upravo na tu smirenost srca podsjećaju riječi Uzvišenog Allaha: ”A srca se, doista, smiruju kada se Allah spominje!” Čovjek može pronaći utjehu u imetku, bliskosti s drugim ljudima, uspjehu i sigurnosti koju mu pružaju životne okolnosti. Sve to može imati svoju vrijednost, ali ništa od toga nije trajno niti je uvijek u njegovoj moći. Kada se srce veže za Allaha, ono pronalazi oslonac koji ne nestaje onda kada nestanu vanjske okolnosti na koje se čovjek oslanjao.

Tako se značenja ova dva ajeta povezuju u upečatljivu sliku: jedno srce odgađa svoj odgovor na istinu dok se ne promijeni ono što ga okružuje, dok se drugo vraća Allahu i time mijenja način na koji prima i razumije ono što mu se događa. Prvo čeka čudo, a drugo u spominjanju Allaha pronalazi ono što ga upućuje i smiruje.