Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Uzvišeni Allah objavio je: ”O vjernici! Propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas, da biste bili bogobojazni.” (El-Bekara, 183.)
Post je, dakle, propisan s ciljem da se ostvari bogobojaznost. Međutim, bogobojaznost nije samo riječ koja se izgovara, nego stanje koje se živi: budnost nad sobom u samoći, uzdržanost u trenucima strasti, postojanost u iskušenju i mehkoća srca koja se vidi kroz postupke.
Bogobojazan čovjek je onaj koji čini dobra djela i kloni se zabranjenog, a u svemu što čini ili ostavlja nalazi se između straha od Allahove kazne i nade u Allahovu milost i oprost.
Ne ostavlja nešto samo iz navike niti to čini iz navike; ne ostavlja haram samo zbog običaja ili stida pred ljudima, niti izvršava obaveze samo iz navike ili radi slaganja s drugima, nego to čini iz želje za onim što je kod Uzvišenog Allaha i iz straha od Njegove kazne.
Zato postač treba u sebi, u svom ponašanju i djelima, tražiti ovu mudrost kako bi postigao najveću nagradu.
Jer postačâ – onih koji se sustežu od hrane i pića – ima mnogo, ali razlika između nagrade jednog postača i drugog je kao razlika između neba i Zemlje. To je zbog razlike u onome što se nalazi u njihovim srcima i što se iz srca prenosi na djela.
Ono što je u srcu odražava se kroz ispravnost ponašanja, iskrenost u djelima i udaljenost od zla i pokvarenosti. U tom smislu su i riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ”Post je štit.” A to znači da je post štit od zla i pokvarenosti. To ukazuje da post treba biti upravo takav – poput čovjeka koji se nalazi unutar tvrđave koja ga štiti od zla, pokvarenosti i ružnog ponašanja.
Ibnul-Kajjim el-Dževzijje rekao je: ”Pokornost je utvrda Uzvišenog Gospodara – ko u nju uđe, siguran je. Kada čovjek napusti tu utvrdu, razbojnici i drugi neprijatelji usude se da ga napadnu. Koliko se čovjek usudi činiti grijehe prema Allahu, toliko se i ove nedaće i strasti usuđuju prema njemu. Ništa ga ne može zaštititi toga osim: spominjanje Allaha, potpuna pokornost, sadaka, naređivanje dobra i odvraćanje od zla – to je zaštita koja čuva roba, poput snage koja odbija bolest i suprotstavlja joj se. Kada ta snaga (imunitet) oslabi, bolest prevlada i nastupi propast. Čovjek nužno mora imati nešto što ga štiti, jer se posljedice dobrih i loših djela međusobno potiskuju, a prevlada ono što je jače. Što je strana dobrih djela jača, zaštita je snažnija.” (El-Dževabul-kafi)
Ramazan je mjesec bereketa, milosti i magfireta. Ramazanski post nije tek puko odricanje tijela – on je utočište i odmor duše. To je psihički i duhovni predah u kojem se oslobađamo svojih tereta, briga i tuga. Ramazan je mjesec olakšavanja, a ne otežavanja; odgoja, a ne pokazivanja i hvalisanja pred drugima; iskrenosti, a ne izvještačenosti.
On je nebeski dar koji razbija monotoniju i ustajalost svakodnevice, dok se vjernička duša uzdiže u imanskoj atmosferi u kojoj više živimo s Kur'anom, noćnim namazom, dobročinstvom i plemenitošću.
Ramazan je polje smirenosti, progonitelj poroka i rasadnik svega lijepog; čak se i zadah iz usta postača pretvara u neopisivu ljepotu za koju je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Tako mi Onoga u Čijoj je ruci moja duša, zadah iz usta postača draži je Allahu od mirisa miska.” (Muttefekun alejhi)
To je vrijeme iskrenog pokajanja i unutarnjeg pročišćenja, u kojem srce ne smije ostati isto kakvo je bilo prije toga.
Ramazan je mjesec u kojem umorni putnik spušta svoje breme pred Onoga Koji ga najbolje poznaje. Stoga, o ti koji si opterećen grijesima, neka tvoja dobrodošlica ramazanu bude iskrena tevba i skrušena dova u kojoj ćeš se obratiti Milostivom Gospodaru riječima: ”Gospodaru moj, Tvoj griješni rob se vraća Tebi! Patnja udaljenosti od Tebe me iscrpila, a teret grijeha me opteretio. Milostivi Allahu, tako Ti Tvoje svemoći i milosti, otvori mi vrata spoznaje, primi me među iskrene pokajnike, upiši me među one koji Ti skrušeno na sedždu padaju, oprosti mi grijehe, učvrsti moje srce u Tvojoj vjeri i ne prepuštaj me meni samom ni treptaj oka!”
I znaj da je Allahov oprost veći od tvojih grijeha, kao što tvoja nada u Allahovu milost mora biti veća od nade u vlastita djela. Zato, bez obzira na veličinu i količinu tvojih grijeha, ne gubi nadu u Allahovu milost. Ako te je Allah uputio na tevbu i ako si odlučio ostaviti grijehe koje si činio, znaj da je to dobar znak i da Allah želi da ti oprosti grijehe. Jer, da je htio da te kazni, kaznio bi te dok si činio grijehe, a ne onda kada si odlučio da se pokaješ.
Prenosi se da se jedan čovjek pokajao tek u starosti, pa je u svojim dovama govorio:
”Allahu moj, zakasnio sam da dođem (tj. zakasnio sam s pokajanjem).”
Tada je čuo glasnika kako mu govori: ”Dokle ćeš govoriti: ‘Zakasnio sam’? Zakasnio je samo onaj ko je umro, a nije se pokajao.”
