Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Ovo je priča o Anselmu Turmedi, odnosno o Ebu Muhamedu Abdullahu el-Terdžumanu iz Endelusa, (1355.-1433.), koji je prije primanja islama slovio kao jedan od najvećih kršćanskih svećenika svoga vremena, da bi zatim, nakon što je u Evanđelju našao citat koji najavljuje dolazak posljednjeg Allahovog poslanika, Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, primio islam i napisao knjigu Tuhfetul-erib fi reddi ‘ala ehli salib – Dar razboritom u odgovoru sljedbenicima krsta. Knjiga je podijeljena u dva dijela: prvi dio govori o njegovom prelasku na islam, a drugi dio sadrži odgovore kršćanima na njihova zabludjela učenja i vjerovanja.
Abdullah el-Terdžuman je priču o svom prelasku na islam ispričao na sedamnaest stranica svoje knjige, a mi vam u nastavku donosimo sažetak njegove priče.
Abdullah el-Terdžuman, priča: ”Ja sam iz grada Majorke – Allaha molim da se u njega ponovo vrati islam – velikog grada na moru između dva brda koja razdvaja mala dolina. Grad ima više od sto dvadeset utvrđenja, a većina njegovog rastinja su masline i smokve.
Moj otac se ubraja među starosjedioce Majorke i on nije imao djece osim mene. Kad sam navršio šest godina, predao me je jednom svećeniku pred kojim sam čitao i učio Bibliju sve dok je nisam naučio više od polovine napamet u periodu od dvije godine, a zatim sam šest godina učio jezik Evanđelja i logiku. Nakon toga sam otišao u grad Lleidu u pokrajini Kataloniji. To je bio naučni centar za kršćane u toj pokrajini. U njemu je bilo oko hiljadu i pet stotina kršćanskih studenata, a glavni među njima je bio svećenik pred kojim su svi učili.
Tu sam učio prirodne nauke i astronomiju u periodu od šest godina. Nakon toga sam četiri godine učio Evanđelje i jezik Evanđelja, a zatim sam otputovao u grad Pamplonu. To je veliki grad u kojem su se okupljali studenti iz svih krajeva. Živio sam u crkvi kod uglednog svećenika koji se zvao Naklav Martil. Njegov status među kršćanima u znanju, vjeri i asketizmu bio je vrlo visok, tako da su sva pitanja vezana za kršćansku vjeru i teologiju njemu dolazila. Uz pitanja su mu dolazili i vrijedni pokloni putem kojih su ljudi željeli steći njegov blagoslov, tako da su kršćani bili sretni ako bi svećenik Martil uzeo njihove poklone.
Pred tim svećenikom učio sam o temeljima kršćanstva i njegovim propisima. Nastojao sam da se zbližim s njim, pa sam ga služio i obavljao mnoge poslove za njega, te sam mu postao vrlo blizak i drag, toliko da mi je dao ključeve svojih odaja. Sve je meni prepustio, izuzev jedne kućice unutar njegovog dvora u kojoj se osamljivao. Mislim da je to mjesto u kojem je čuvao skupocjene poklone koji su mu dolazili. Ostao sam uz njega deset godina, služeći ga i učeči od njega. Jednog dana svećenik se razbolio i nije došao na redovni čas. Čekajući ga, studenti su raspravljali o različitim vjerskim pitanjima i temama. Između ostalog, poveo se razgovor i o citatu u Evanđelju u kojem je Isus rekao: ”Ja ću uistinu otići, a doći će vam Paraklit, dah istine, neće govoriti od sebe nego će govoriti onako kako mu se kaže (objavi)…” (Evanđelje po Ivanu, 14:15)
Studenti su raspravljali o tome na koga se odnosi ta radosna vijest i Isusovo najavljivanje posljednjeg Božijeg poslanika. Svako od njih je iznio svoje mišljenje po tom pitanju, da bi se na kraju razišli bez rezultata i jedinstvenog mišljenja o tome. Nakon toga ja sam otišao u svećenikovu rezidenciju, a on me je upitao: ‘O čemu ste razgovarali u mom odsustvu?’ Rekao sam mu da su studenti razgovarali o imenu ”Paraklit” i da su se razišli po pitanju tog imena i na koga se ono odnosi. Spomenuo sam mu mišljenja studenata, a on me je upitao: ‘A kako si ti odgovorio na to pitanje?’
Rekao sam: ‘Odgovorio sam onako kako je o tome govorio taj i taj komentator Evanđelja.’
Svećenik je rekao: ‘Taj i taj student je pogriješio, taj i taj je bio blizu ispravnog odgovora, ali istina je suprotna svemu onome što ste vi kazali, jer je tumačenje ovog časnog imena poznato samo učenjacima koji su u nauku dobro upućeni, a vi o tome imate malo znanja.’
Požurio sam da mu poljubim stopala govoreći: ‘Gospodaru moj, ti znaš da sam došao iz dalekog kraja i evo već deset godina te služim. Za sve to vrijeme od tebe sam mnogo naučio, pa se nadam da ćeš me tvojom dobrotom poučiti i tom imenu.’
Nakon toga stari svećenik je zaplakao i rekao mi: ‘Sinko moj, zaista si mi mnogo drag zbog tvoje službe i posvećenosti meni. Poznavati ovo ime je jako korisno, ali se bojim da ćeš ti to otkriti i da će te kršćani zbog toga ubiti.’
Rekao sam: ‘Gospodine, tako mi Boga i svetog Evanđelja i onoga ko je s njim došao, neću ništa otkriti od onog što mi kažeš osim uz tvoju dozvolu.’
Rekao je: ‘Sinko moj, kad si prvi put došao kod mene, pitao sam te o tvom mjestu (gradu) i da li je ono blizu muslimana ili nije, te da li se borite protiv njih i oni protiv vas, kako bih saznao kolika je tvoja odbojnost prema islamu. Znaj, sinko moj, da je ”Paraklit” ime poslanika islama Muhammeda, njemu je objavljena četvrta Knjiga koju je spomenuo poslanik Danijel, rekavši da će njemu biti objavljena ova Knjiga i da je njegova vjera istinska vjera te da je njegov ummet opisan u Evanđelju.’
Upitao sam: ‘A šta kažeš o vjeri ovih kršćana?’
Odgovorio je: ‘Sinko moj, kada bi kršćani slijedili pravu Isusovu vjeru, onda bi slijedili Allahovu vjeru, jer Isus (Isa, alejhi selam) i svi poslanici pozivali su u Allahovu vjeru, ali su oni izmijenili vjeru i postali nevjernici.’
Rekao sam: ‘Gospodine, a kako se spasiti zablude?’
On je rekao: ‘Sinko moj, prihvatanjem islama.’
‘A da li će se spasiti onaj ko prihvati islam’, upitao sam?
Rekao je: ‘Da i uspjet će na ovom i budućem svijetu.’
Pitao sam: ‘Gospodine, razuman čovjek izabire za sebe ono što je najbolje, pa ako znaš vrijednost islama šta te sprječava da ga prihvatiš?’
Odgovorio je: ‘Sinko moj, ovo što sam ti rekao saznao sam tek kada sam ostario i oslabio, a da sam to saznao kada sam bio u tvojim godinama, sve bih ostavio i prihvatio islam – jedinu istinsku vjeru. Pohlepa za ovim svijetom je izvor svake zablude. Ti vidiš koliko sam ja ugledan i cijenjen kod kršćana i kako mi imetak dolazi u izobilju. Kada bih ispoljio imalo naklonosti prema islamu narod bi me odmah ubio. Pretpostavimo da pobjegnem od kršćana i njihove osvete i odem u muslimansku zemlju te im kažem da sam došao kao musliman, rekli bi: -Sebi si priskrbio korist primanjem islama, pa nam ne prigovaraj zbog prihvatanja vjere kojom ćeš se spasiti od Allahove kazne.
Tako bih među njima bio oronuli i siromašni starac koji ima devedeset godina, koji ne govori njihovim jezikom, pa se bojim da mi ne uskrate moje pravo i da ne umrem ostavljen i gladan.’
Pitao sam: ‘Gospodine, savjetuješ li mi da odem među muslimane i prihvatim njihovu vjeru?’
Odgovorio je: ‘Ako si pametan i želiš da se spasiš požuri! Postići ćeš uspjeh na ovom i budućem svijetu. Ali, sinko moj, ovo što sam ti rekao niko nije čuo, zato ga drži u strogoj tajnosti. Ako nešto od toga otkriješ odmah će te ubiti i ja ti neću moći pomoći. Znaj da ti ne vrijedi ako kažeš da sam ti ja to rekao, jer ja ću to poreći i meni će vjerovati, a tebi neće.’
Obećao sam mu da ću tajnu čuvati. Spremio sam se za putovanje. Na rastanku mi je poželio puno sreće…”
Anselm Turmeda otputovao je u Tunis gdje je prihvatio islam i promijenio ime u Abdullah. U Tunis je došao u vrijeme kada je Tunisom vladao Ebul-Abas Ahmed ibn Muhamed el-Hafsi, pred kojim je primio islam. Nakon nekog vremena oženio se kćerkom šejha El-Hadža Muhameda el-Seffara i sa njom je imao mnogo sinova i kćeri, a jednom od sinova dao je ime Muhamed.
Tokom svog boravka u Tunisu sultan ga je imenovao za člana carskog vijeća (Divan) i naredio mu da dobro nauči arapski jezik kako bi mogao prevoditi pisma koja je sultan dobijao od evropskih vladara, tako da je ostao poznat po nadimku El-Terdžuman – prevodilac. (Ebu Muhamed Abdullah el-Terdžumani, Tuhfetul-erib fi reddi ‘ala ehli salib – Dar razboritom u odgovoru sljedbenicima krsta, Treće izdanje, Daru-l-Me'arif, Kairo, str. 37-43.)
