Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Kada je 2017. godine, usljed teške saobraćajne nesreće, poginula supruga šejha Selmana el-Avde'a, on je, u nekoliko navrata, otvoreno govorio o svom osjećaju tuge i žaljenja zbog iznenadnog rastanka od voljene supruge i životne saputnice. U jednoj od svojih objava, koja svima nama može poslužiti kao podsjetnik i upozorenje da ne dozvolimo da nas zavara prolazni dunjaluk i da nam bilo šta pokvari bračnu harmoniju i porodičnu sreću, kako se ne bismo gorko kajali nakon što nas bračni drug iznenada napusti, napisao je:
”Nakon njenog odlaska počeo sam da se usuđujem da ulazim u njen privatni svijet, da čitam njena pisma i poruke. Počeo sam da čitam WhatsApp poruke između mene i nje. Kada bih pročitao neku od mojih poruka ili pisama, osjetio bih nešto poput toplotnog udara ili kao da je struja prošla kroz mene od glave do pete, jer možda sam to pismo napisao u nekom trenutku zauzetosti, pa nije bilo tako sjajno i inspirativno.
Našao sam jednu od posljednjih poruka između mene i nje, a možda i posljednju, u kojoj je tražila od mene nešto skromno i jednostavno – bio sam tada u Turskoj – pa sam joj poslao i ona mi se zahvalila. Rekao sam joj: ‘To je nešto bezvrijedno i neznatno u odnosu na tvoje pravo kod mene, i da mogu, učinio bih da hodaš po zlatu.’
Ovo pismo i ova poruka mi je sada nešto najdraže i najslađe na srcu. Žao mi je svakog trenutka u kojem sam povisio glas na nju… i svakog trenutka u kojem sam joj nanio bol ili je rastužio, pa makar i nenamjerno.”
