Da li Christian Schmidt uz podršku država članica PIC-a, udovoljavanjem zahtjevima politika Zagreba, Beograda i Banja Luke, pokušava naknadno legalizirati mandat pozicije visokog predstavnika zbog izostanka formalne rezolucije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija o imenovanju visokog predstavnika u BiH predviđenom Aneksom 10 Dejtonskog mirovnog sporazuma?
Politička i pravna javnost u entitetu Federacija BiH od (ne)imenovanja Christiana Schmidta u svojstvu visokog predstavnika vješto pokušava da izbjegne legalističku problematiku izostanka rezolucije od strane VS UN-a Christanu Schmidtu da vrši funkciju visokog predstavnika nakon veta Ruske Federacije.
Osim političkih i deklarativnih izjava da se mandat Christiana Schmidta u ulozi visokog predstavnika priznaje kao takav, pravna retorika je ostala manje jasna. Nadalje, u praksi smo svjedoci da Christian Schmidt obavlja funkciju visokog predstavnika međunarodne zajednice samo u entitetu Federacija BiH, dok je njegov mandat osporen i de facto onemogućen u entitetu Republika srpska. Od pravne argumentacije pobornika legaliteta mandata Christiana Schmidta u funkciji visokog predstavnika, koja se proteže od zemalja članica PIC-a i političkih stranaka sa sjedištem u Federaciji BiH, smo čuli tumačenja da rezolucija VS Ujedinjenih nacija nikada i nije bila potrebna, već samo komplementarna za dodjelu mandata visokom predstavniku da obnaša svoju funkciju ili u najmanju ruku da nakon mandata bivšeg visokog predstavnika Christiana Schwarz Schillinga više nije bila potrebna rezolucija VS zbog izostanka iste tokom imenovanja Schillinga na tu poziciju.
Da li je ključan Aneks 10
Aneks 10 Dejtonskog mirovnog sporazuma je ipak jasan. Za dodjelu mandata visokom predstavniku je potrebna rezolucija Vijeća sigurnosti što vidimo u samom tekstu Aneksa 10 gdje je jasno navedeno:
“Strane zahtijevaju postavljanje Visokoga povjerenika, koji će biti imenovan u skladu s relevantnim rezolucijama Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, kako bi stranama olakšao napore, pokrenuo i, ako je prikladno, usklađivao aktivnosti organizacija i agencija koje su angažirane u civilnom aspektu mirovnoga rješenja na taj način što će provoditi zadaće povjerene rezolucijom Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, kako je navedeno u daljnjem tekstu.”
Kao što je navedeno, Aneks 10 isključivo navodi Vijeće sigurnosti UN-a kao jedino ovlašteno tijelo za dodjelu mandata visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini. Kako bi se zaobišao cjelokupni Aneks 10 mirovnog sporazuma, argument pobornika legaliteta mandata Christiana Schmidta se oslanja na pravni koncept presedana iskazan pri izboru Christiana Schwarza Schillinga koji nije dobio rezoluciju VS UN-a da vrši funkciju visokog predstavnika tokom njegovog mandata na toj poziciji. Osim što je koncept pravnog presedana sam po sebi sporan kao izvor prava u kontinentalnim pravnim sistemima kojem Bosna i Hercegovina pripada, direktnija uspostava legaliteta funkcije visokog predstavnika jeste pristanak strana potpisnika Aneksa 10 formalno ili u praksi. Christian Schwarz Schilling je upravo dobio takav mandat, odnosno implicitno priznanje predstavnika državne vlasti Bosne i Hercegovine da vrši mandat visokog predstavnika i bez rezolucije VS UN-a koji je uvjetovan Aneksom 10 mirovnog sporazuma.
Evidentno je da pobornici legaliteta mandata Christiana Schmidta, bili oni predstavnici stranih država/ambasada ili političkih partija sa sjedištem u Federaciji BiH, ne žele da ističu činjenicu da u slučaju neispunjavanja uslova Aneksa 10 i samim tim nedostatku rezolucije VS UN-a, ostavlja isključivo dobrovoljni pristanak strana potpisnika Aneksa 10 kao jedini instrument dodjele legalnog mandata visokom predstavniku. S obzirom da predstavnici države Bosne i Hercegovine, uključujući predstavnike entiteta Republika srpska i Federacije BiH nisu osporavali imenovanje Christiana Schwarza Schillinga za visokog predstavnika, Aneks 10 je i legalno zaobiđen. Svakako, da je Christian Schmidt u skladu sa Aneksom 10 dobio mandat kroz rezoluciju VS UN-a, onda bi sve strane potpisnice Aneksa 10 kao i prije, bile obavezne da poštuju legalitet mandata Christiana Schmidta. Za razliku od Christiana Schmidta, njegov prethodnik Christian Schwarz Schilling jeste dobio pristanak svih potpisnica Aneksa 10 da obnaša funkciju visokog predstavnika.
Razlika između Schwarz Schillinga i Schmidta
Dakle, možemo zaključiti da se nikakav presedan nije desio već isključivo pristanak države BiH kao i predstavnika njenih entiteta da prihvate mandat visokog predstavnika Schwarz Schillinga ali ne i Christiana Schmidta. Samim tim argument presedana u potpunosti gubi smisao.
Na kojoj pravnoj osnovi možemo danas reći da Christian Schmidt obnaša mandat visokog predstavnika? Jednostavno, osnova je i dalje samo pristanak strana. Međutim, nisu sve strane potpisnice Aneksa 10 pristale na mandat Christiana Schmidta, entitet Republika srpska stoji na poziciji da bez rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a o dodjeli mandata Christanu Schmidtu, on bez pristanka navedenog entiteta ne može vršiti takvu funkciju na prostoru entiteta Republika srpska.
Istovremeno, nedostatak pristanka entiteta Republika srpska ne zaustavlja niti obavezuje entitet Federacija BiH da prizna Christiana Schmidta, ali na teritoriji Federacije BiH. Na državnom nivou su već neke odluke visokog predstavnika objavljenje u Službenom listu BiH i provedene su u slučaju izbora na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine što podrazumijeva implicitno priznanje mandata visokog predstavnika. Međutim, važno je napomenuti da je navedeno priznanje donesenih akata visokog predstavnika bez mandata proisteklog iz rezolucije VS UN-a isključivo dobrovoljno, nikako obavezujuće.
Možemo zaključiti bez sumnje da Christian Schmidt nije ispunio uslove iz Aneksa 10 Dejtonskog mirovnog sporazuma za dodjelu mandata vršioca visokog predstavnika od strane VS UN-a i samim tim predstavnici entiteta Republika srpska nisu u obavezi da prihvate mandat Schmidta. Legalitet djelovanja u svojstvu visokog predstavnika u Federaciji BiH isključivo temelji na implicitnom pristanku predstavnika institucija Federacije BiH kao što su objave odluka visokog predstavnika u Službenim novinama Federacije BiH, kao i odluke Ustavnog suda FBiH koje potvrđuju odluke visokog predstavnika.
Na državnom nivou također postoji implicitno priznanje kroz objave odluka u Službenom listu BiH, ali takvo stanje nije obavezno perpetualno već ovisi isključivo o volji institucija da priznaju akte visokog predstavnika ili da ih ne priznaju.
Očito da su predstavnici država članica PIC-a i njihovih ambasada u Bosni i Hercegovini svjesni nedostatka legaliteta pozicije Christiana Schmidta. Upravo zbog nedostatka obavezujuće snage Aneksa 10 traže priznanje od strane institucija Bosne i Hercegovine na međudržavnom, državnom ali i na entitetskom nivou. Posjete Zagrebu i Beogradu od strane Christiana Schmidta u svojstvu visokog predstavnika su bile upravo usmjerene ka priznavanju mandata od strane Republike Hrvatske i Republike Srbije, ali i entiteta Republika srpska na koje bi ove dvije države i potpisnice DMS mogle utjecati. Ipak, predstavnici Republike srpske uz podršku Ruske Federacije nisu prihvatili mandat visokog predstavnika ili u najmanju ruku su rezervisali pravo da prihvate ili ne prihvate odluke visokog predstavnika, ali u suštini da takve odluke više ne mogu biti obavezujuće za entitet Rs.
Priznanje Schmidta kao politički problem
Problem legaliteta mandata visokog predstavnika da djeluje na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine nije samo formalno pravni problem, već prvenstveno politički, jer oduzima državama članicama PIC-a pravo da provodi svoje politike na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine. Također je izvjesno da je bivša članica PIC-a, Ruska Federacija, izmanevrisala ostale članice PIC-a, posebno Sjedinjene Američke Države i Njemačku koje su oduzele mandat Valentinu Inzku, ranije odobren rezolucijom VS UN-a u skladu sa Aneksom 10 kako bi ga zamijenili sa Christianom Schmidtom koji zbog veta Ruske Federacije nije dobio mandat rezolucijom VS UN-a. Na ovaj način je Ruska Federacija uz nepristanak predstavnika entiteta Republika srpska da prizna Christina Schmidta u svojstvu visokog predstavnika, uspjela da formalno pravno izbaci legalne elemente djelovanja ostalih članica PIC-a na tom prostoru, efektivno monopolizirajući svoju političku ulogu i utjecaj u entitetu Republika srpska.
Da li slučajno ili namjerno, ostale države članice PIC-a, prvenstveno Sjedinjene Američke Države i Njemačka su sebe dovele u položaj da im je potreban pristanak entiteta Republike srpske za djelovanje visokog predstavnika i povratak utjecaja navedenih država članica. Kako bi pokušali da vrate utjecaj u entitetu Republika srpska, ali i na državnom nivou gdje predstavnici Republike srpske imaju moć veta i oduzimanje kvoruma rada nad institucijama Bosne i Hercegovine, prinuđene su da ponude entitetu Republika srpske ključne koncesije na račun države Bosne i Hercegovine. Koncesije su već vidljive, poput lobiranja kod političkih stranaka u Federaciji BiH da SNSD obnaša državnu vlast umjesto dotadašnje opozicije.
Na isti način je već dobijen pristanak Republike Hrvatske da i Hrvati u institucijama Federacije BiH prihvate mandat visokog predstavnika ukoliko dobiju zagarantovano, dominantno i perpetualno pravo da obnašaju vlast uprkos manje od 20% demokratski izabranih predstavnika u Parlamentu Federacije BiH, efektivno cementirajući aparthejd nad građanskom i bošnjačkom većinom kao i vječni veto Republike Hrvatske nad svim pitanjima koje se tiču Federacije BiH. Iako je devastirajući ustupak prema Republici Hrvatskoj i hrvatskoj etničkoj zajednici u BiH pridonio priznanju Christiana Schmidta od strane zvaničnog Zagreba za visokog predstavnika, isti rezultat još uvijek nije dobio kod predstavnika entiteta Republike srpske. U javnosti se špekulira da je sljedeća koncesija na koju su države članice PIC-a spremne kako bi vratile legalitet djelovanja u entitetu Republika srpska upravo dodjela državne imovine entitetima.
Ipak, problem neće biti riješen ni pristankom da se visoki predstavnik prizna i u entitetu Republika srpska, jer su svi akteri svjesni, od sadašnjih i bivših država članica PIC-a, uključujući zemlje potpisnice DMS, da je svaki pristanak na djelovanje visokog predstavnika bez rezolucije VS isključivo dobrovoljan i nikako obavezujući što otvara vrata konstantnim političkim uslovljavanjima i koncesijama do potpunog derogiranja elemenata državnosti Bosne i Hercegovine.
Zadnje pitanje ostaje, zašto su političke partije koje predstavljaju građanske i bošnjačke političke opcije u Federaciji BiH i na državnom nivou pristale da prihvate mandat Christianu Schmidtu u svojstvu visokog predstavnika? Da li zbog neznanja da mandat visokog predstavnika Christiana Schmidta bez implementacije Aneksa 10 nije obavezan ili zbog obećanja zvaničnika država članica PIC-a da će održati državnost Bosne i Hercegovine u okolnostima gdje Ruska Federacija efektivno kontroliše entitet Republiku srpsku i gura je ka secesiji ili jednostavno zbog partijskih i ličnih interesa njenih kadrova.
Jedno je ipak jasno, dosadašnje djelovanje Christiana Schmidta i država članica PIC-a koje ga podržavaju djeluju, namjerno ili ne, tako da sami sebi oduzimaju instrumente Ureda visokog predstavnika u entitetu Republika srpska. Zbog toga su spremni da plaćaju ogromnu cijenu na štetu države Bosne i Hercegovine, demokratskog sistema i na štetu većine građana Bosne i Hercegovine, uglavnom Bošnjaka, koji više ne vide šta oni dobijaju od priznanja mandata visokog predstavnika osim urušavanja države i njihovog položaja i koji se svakako smatraju od strane određenih država članica PIC-a ili sigurnosno ovisnim ili potencijalnom prijetnjom većom od samog ruskog utjecaja.
Problem je ipak u tome da bi i željeni ishod država članica PIC-a bio samo privremen bez VS UN-a u kojem vlada veto Ruske Federacije. Zbog toga je Aneks 10 efektivno mrtvo slovo, a time i sam Dejtonski mirovni sporazum.
