Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Jedan muslimanski bračni par se žestoko posvađao, pa je muž, u afektu, razveo svoju suprugu, rekavši joj: ”Zaklinjem se Allahom da te ne želim ponovo vidjeti, niti imaš pravo da mi se vratiš osim u danu potpune nesreće i tmine u kojem neće biti nimalo svjetla.”
Poslije tih riječi, supruga je plačući napustila njegovu kuću i otišla u kuću svojih roditelja.
Nakon izvjesnog vremena muž se smirio i osjetio je kajanje zbog onoga što je učinio. Odlučio je da ode kod šejha u svome selu da ga pita može li mu naći rješenje i izdati fetvu o njegovom slučaju. Kad je isprišao svoj slučaj, šejh mu je rekao: ”Kako ja da ti nađem rješenje i odakle da ti dođe najnesretniji i najtamniji dan bez imalo svjetla?! Neka ti Allah oprosti, ja ti ne mogu naći izlaz iz ovoga, nego otiđi u grad i potraži nekoga ko je učeniji od mene.”
Čovjek se vratio kući i odlučio je da sutradan porani i ode u grad. Međutim, kasno se probudio jer od brige i tuge zadugo nije mogao zaspati. Otišao je u grad i svratio je u veliku gradsku džamiju da klanja podne-namaz i da pita za šejha koji će mu pomoći u vezi njegovog slučaja.
Ljudi su mu rekli da je imam te džamije najučeniji u gradu. Nakon namaza on je prišao šejhu, poselamio ga i zamolio ga da izdvoji malo vremena za njega. Šejh je pristao, ali kad mu je čovjek ispričao svoju priču, šejh mu je odgovorio isto ono što i šejh iz njegovog sela.
Čovjek je izašao tužan i zabrinut iz džamije i otišao do gradske tržnice. Sjeo je ispred jednog dućana i tako sjedeći proveo više od sat vremena. Onda je vlasnik dućana izašao i upitao ga: ”Čovječe, šta je s tobom, više od sat vremena sjediš ispred moga dućana izbezumljen i zabrinut?”
Kad mu je čovjek ispričao šta mu se desilo i zbog čega je zabrinut, vlasnik dućana ga je šapatom upitao: ”Vidiš li onog čovjeka raščupane i prašnjave kose i brade i poderane odjeće, koji sjedi na zemlji?” ”Vidim”, odgovorio je. Vlasnik dućana mu je rekao: ”Idi i pitaj njega, možda ti on dadne odgovor koji tražiš.”
Čovjek se začudio takvom prijedloga, jer je u čovjeku koji je sjedio na zemlji prepoznao luđaka, pa je sâm sebi govorio: ”Kako da mi ovakav čovjek dadne odgovor i rješenje, kad to nije pošlo za rukom šejhovima?” No, pošto nije imao izbora prišao je onom luđaku, sjeo pored njega i rekao mu: ”Hadžija, želim ti ispričati svoju životnu priču, pa da li bi me saslušao?” Luđak mu je odgovorio: ”Pričaj, nemarni čovječe!” Nakon što mu je ovaj ispričao šta se desilo između njega i njegove supruge, luđak ga je upitao: ”Jesi li klanjao jutros sabah-namaz?” Čovjek je odgovorio: ”Nisam, kasno sam se probudio.”
Zatim ga je upitao: ”Kako ti je majka danas?” Odgovorio je: ”Nisam je danas uspio vidjeti, jer sam žurio u grad.” Luđak mu je postavio i treće pitanje: ”Koliko si stranica Kur'ana prouči u ovom danu?” Čovjek je ljutito odgovorio: ”Rekao sam ti da sam u žurbi, nisam uspio danas učiti Kur'an.”
Tada mu je luđak rekao: ”Idi slobodno vrati svoju ženu. Zar postoji nesretniji i tamniji dan u kojem nema nimalo svjetla od ovoga dana u kojem nisi klanjao sabah, nisi obišao majku i nisi učio Kur'an?”
Čovjek se obradovao tom odgovoru i od silne radosti počeo je ljubiti luđaka u glavu, govoreći mu: ”Hvala ti, šejh, ti si me spasio, ti si najveći učenjak kojeg sam upoznao! Traži šta želiš, dat ću ti!” Luđak mu je odgovorio: ”Ne treba mi ništa od tebe, nemarni čovječe, ja svoje potrebe i želje iznosim jedino Allahu. Ti si zbunjen jer si dobio odgovor odakle se nikako nisi nadao. Stoga, zapamti da je znanje pohranjeno u srcima ljudi, a ne u odjeći i izgledu.”
