Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Kada je slavni muslimanski vojskovođa Kutejbe ibn Muslim el-Bahili (669 – 715/49-96. h. g.), osvojio Kašgar, došavši na granicu Kine, on je kineskom caru poslao delegaciju od deset stasitih i mudrih vojnika na čelu sa Hubejrom ibn Mušemridžom el-Kilabijem.
Muslimanski izaslanik Hubejre ibn Mušemridž, stajao je u sred kineske palače zajedno sa svojim drugovima, koji se ni po čemu nisu razlikovali od njega.
Ispred njih su bili kineski mudraci, prinčevi, plemići i ministri, a kineski car je sjedio na svom prijestolju, odavajući carsku gordost i moć. Palača je odisala mirisom tamjana i cvijeća, i vladala je atmosfera napetosti dok su prisutni razmijenjivali poglede, iščekujući šta će se dogoditi.
A onda se začuo glas kineskog cara poput grmljavine u planinama, koji je naredio prevodiocu da kaže Hubejri i njegovim drugovima: ”Veliki car vam poručuje: Idite svome komandantu i recite mu da odmah ide sa svojom vojskom, jer znam za njegovu težnju i malobrojnost njegovih vojnika, inače ću poslati onoga ko će uništiti i vas i njega.”
Tada je Hubejre ibn Mušemridž, sa podrugljivim osmijehom na usnama, ponosno iskoračio naprijed, ne obraćajući uopće pažnju na prijetnju kineskog cara i njegovu aroganciju, i rekao mu: ”Kako može imati malo vojnika onaj čija je prethodnica u tvojoj zemlji, a zadnji dio vojske u maslinjacima. A što se tiče toga što nam prijetiš ubijanjem, mi dobro znamo da nam je smrtni čas (edžel) određen, i kada on dođe, pa najčasnije je poginuti kao šehid, i zato se mi smrti nimalo ne bojimo.”
Ove riječi vratile su kineskog cara u stvarnost, i on je shvatio da se suočava s ljudima s kojima prijetnje i zastrašivanje neće biti od koristi, pa je, šokiran ovom izjavom, upitao: ”A sa čime bi bio zadovoljan vaš komandant?”
Hubejre mu je rekao: ”Naš emir, Kutejbe ibn Muslim, zakleo se da neće otići dok ne kroči na tlo tvoje zemlje i dok ne zapečati tvoje carstvo i uzme džiziju.”
I tada se desilo iznenađenje, kineski car je pristao na plaćanje džizije muslimanima, rekavši: ”Mi ćemo učiniti da vaš emir ispuni svoju zakletvu, poslat ćemo mu prašinu naše zemlje da gazi po njoj, i poslat ćemo mu nekoliko naših mladića da ih obilježi pečatom zarobljeništva, i davat ćemo mu džiziju s kojom će biti zadovoljan.”
Zatim je naredio da mu donesu pozlaćene listove u koje je stavio prašinu zemlje, i poslao je Kutejbi bogate darove, kao i četiri mladića, potomke kineskih kraljeva, da ih obilježi pečatom zarobljeništva kao znak pokornosti i poniznosti.
Kutejbe ibn Muslim prihvatio je džiziju, stavio je pečate zarobljeništva kineskim mladićima i vratio ih u Kinu, a zatim je gazio po prašini kineske zemlje usred redova ponosne muslimanske vojske.
(Izvor: Ibnul-Esir, El-Kamil fit-tarih, IV/67-70.)