‘Moj otac je ubijan i mrcvaren postepeno, vješto doziranim instrumentima i metodama „specijalnog rata“ psihološkim i „književno – estetskim“ presingom i torturom, a konačno umoren, dokrajčen užasno ponižavajućim falsifikovanim optužbama”
Velikosrpskoj javnoj i velikohrvatskoj tajnoj dvoglavoj aždahi, 1968 godine zadala je težak udarac njegova knjiga naslovljena sa „Stari bosanski tekstovi“. U njoj je historijski elaborirao i dokazao hiljadugodišnje postojanje države Bosne, bosanskog jezika, (jezika Bosne) i njenih stanovnika, dobrih Bošnjana, po vjeri bogumila. Objasnio je i dokumentovao da je glagoljica bila pismo bosanskog sveštenstva i da su ovdje u Bosni prvi put sa zapadnog Latinskog u istočnog Grčkog, vjerskih jezika katoličanstva i pravoslavlja na glagoljicu prevođena jevanđelja.
Piše: Sead Zubanović
Kada bih na ova dva pitanja iz naslova nekome morao dati jezgrovit, ali što kraći odgovor poslužio bih se sljedećim citatima. Prvi je promišljanje o uzroku Dizdarove životne tragedije, velikog borca za istinu, uvaženog kolumniste i pravnika, dugogodišnjeg predsjednika Liberalnog saveza Crne Gore, gospodina Slavka Perovića.
– Dizdar je od početka imao problema sa režimom. Njegov književni prvijenac zbirku pjesama „Vidovopoljska noć“, još skoro maloljetnom, 1936 godine tadašnja vlast je doslovno iskasapila izbacujući iz nje ono što joj nije odgovaralo. . . A krunsko Makovo djelo „Kameni spavač“ je jedan od temelja Bosne, vrhunska poezija koja potvrđuje duhovni identitet, autotohnost, državnost kao pravo na prošlost i budućnost Bosne. Upravo zbog toga se nožem krenulo na njega, naravno iz Sarajeva, a sve pod krinkom velikosrba iz Beograda. U tom užasu najmračnijih i lažnih kritika svoj sramotno mračni doprinos dali su, Rajko Nogo i Marko Vešović. Taj velikosrpski rat iz Beograda i Sarajeva, može se mirno reći, na kraju će ga koštati života.
Drugi citat je par Mehmedalijinih futurističkih stihova, ispostaviće se napisanih samom sebi, iz jedne od njemu najdražih pjesama naslova „Gorčin“
– Zgiboh od čudne boli / Ne probi me kopje / Ne ustrijeli strijela / Ne posječe / Sablja / Zgiboh od boli / Nepreboli.
Svoju ljubav prema pravdi, Bosni, bosanskom jeziku i Bošnjacima ovaj veliki pjesnik zaista je platio najvećom mogućom cijenom. Prvo smrću majke Nezire Babović i mlađe sestre Refike pa kasnije i svojom. Krenimo od početka.
Rođen je u 1917 godine u Stocu. Bez oca Muharema, nasljednika agluka, zemlje koja se prostirala od Stoca do mora, ostao je.u šestogoj godini života.(Očeva smrt je nastupila kao posljedica rana nastalih smrzavanjem tokom rata za Galiciju). Za osvetu što prije svega njega pa onda i brata mu Hamida nisu mogli uhvatiti i spriječiti njihovu ilegalnu antifašističku borbu kroz Komunističku Partiju tokom Drugog svjetskog rata, 1945 godine ustaške vlasti NDH države odvode u Jasenovac i tamo im ubijaju majku i sestru. Kažu da se Mehmedalija nikada nije oporavio od tog udarca. Po završetku rata niti je tražio, a niti je dobio bilo kakvu korist. Dizdar je ostao bošnjački dostojanstven, upravo „plemić“ što mu prezime i znači. Radio je kao novinar, a u periodu 1948-51 postaje glavni urednik lista „Oslobođenje“. Poslije toga se okreće izdavaštvu i po naredbi države prvo osniva „Seljačku zadrugu“ koja ubrzo prerasta, zahvaljujući prije svega njegovom entuzijazmu i sposobnosti, u „Narodnu prosvjetu“ jednu, za kratko vrijeme, od najuglednijih izdavačkih kuća na prostorima Balkana. Na anonimnom konkursu 1959/60 godine, prva nagrada dodijeljene romanu „Bihorci“ Ćamila Sijarića donosi mu neslućeno velike probleme. Zbog sadržaja romana koji svojom radnjom aktualizira stanje i položaj sandžačkih Bošnjaka između dva svjetska rata, njihovu izloženost teroru kleronacionalističkih, fašisoidnih tvorevina poznatih kao: Kraljevina Crna Gora i kraljevina SHS, kasnije kraljevina Jugoslavija, nastaje lom. „Narodna prosvjeta“ optužena kao prokapitalistička, ali prije svega mladomuslimanska, doslovno je razvaljena i pripojena izdavačkoj kući „ „Veselin Masleša“. Esad Bibanović i Mustafa Zirić, radne kolege koji su stale na njegovu stranu braneći ga u vremenu tih događanja, za razliku od Riste Trifkovića i Ahmeda Hromadžića, zajedno sa Mehmedalijom ostaju bez posla i bivaju stavljeni pod stalnu kontrolu UDB-e. Bibanović je za života pisao o tome šta su im sve činili, koje grozne zamke postavljali, samo da bi ih imali osnova lišiti slobode. Kasnije je njihovo praćenje prešlo u nadležnost novoosnovanog KOS-a. Mak više nikada nije dobio stalno radno mjesto. Radio je samo volonterski. Nakon godina čekanja dobio je sirotinjsko uhljebljenje, kao glavni urednik književnog lista „Život“ od 1964 godine zbog koga je…
