Piše: Šejh Muhamed el-Gazali / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
U ovom pitanju postoji neprihvatljivo insinuiranje da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ratovao kako bi natjerao neprijatelje da prihvate islam. Ovo je optužba koja nema osnove ni u razumu ni u Objavi. Jer, šta zapravo znači tvrdnja onih koji to iznose, nakon Allahove naredbe upućene Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: ”I reci: ‘Istina dolazi od Gospodara vašeg, pa ko hoće – neka vjeruje, a ko hoće – neka ne vjeruje!'” (El-Kehf, 29.) Kao i Allahove riječi: ”Ovo je pouka, pa ko hoće držat će se puta koji Gospodaru njegovu vodi.” (El-Insan, 29.)
Islam je izgradio svoj temeljni životni okvir na činjenici da nestanak svih vjera nije moguć, i zadovoljio se time da ostane podsjetnik na Istinu i protivnik strasti i zabluda. To se jasno zaključuje iz Allahovih riječi: ”I kada bi ti onima kojima je data Knjiga sve dokaze donio, oni opet ne bi prihvatili tvoju kiblu, a ni ti nećeš prihvatiti njihovu kiblu, niti će iko od njih prihvatiti ičiju kiblu. A ako bi se ti za njihovim željama poveo, kada ti je već došla Objava, tada bi ti sigurno nepravedan bio.” (El-Bekara, 145.)
Nama, muslimanima, dovoljno je da istinu jasno iznesemo, da živimo po njenoj uputi i da pripremimo put onima koji žele njome ići. A neupitno je naše pravo da odbijemo napadače, zaštitimo potlačene i ušutkamo klevetnike kada pređu sve granice u svom zlu.
Pogledajmo pismo koje je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao bizantijskom caru Heraklu, pozivajući ga u islam, i osvrnimo se na ono što se u njemu navodi: “U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog. Od Muhammeda, Allahovog roba i Njegovog poslanika, velikodostojniku Bizantije: Mir onima koji slijede Uputu! Nakon toga, pozivam te pozivom islama: Primi islam i bit ćeš spašen; primi islam i Allah će ti dati dvostruku nagradu. A ako odbiješ, nosit ćeš grijeh svih Arīsijjina.”
”Reci: ‘O sljedbenici Knjige, dođite da se okupimo oko jedne riječi i nama i vama zajedničke: da se nikome osim Allahu ne klanjamo, da nikoga Njemu ravnim ne smatramo i da jedni druge, pored Allaha, bogovima ne držimo!’ Pa ako oni ne pristanu, vi recite: ‘Budite svjedoci da smo mi muslimani!'” (Ali Imran, 64.)
Čime je završeno ovo pismo? Ako vi odbijete islam, znajte da mi ostajemo muslimani, postojani u svome islamu, bez prijetnji i bez uvreda.
Spominjanje odgovornosti (grijeha) dolazi jedino u vezi s Heraklovim položajem – ako ostane u svojoj vjeri – zbog ”Arīsijjina”. Mi, zajedno s nekim historičarima i istraživačima, smatramo da su ”Arīsijjuni” bili sljedbenici Arija, patrijarha koji je predvodio pokret monoteista u crkvenoj historiji, i koji je snažno odbijao da Isusa proglasi Bogom ili Božijim Sinom.
Ovaj monoteistički svećenik, zajedno sa svojim sljedbenicima, doživio je teška progonstva, a snage rimske države udružile su se kako bi ga progonile i uništile njegovu poruku. Nasljednici tih vlasti nastavili su ovu terorističku politiku sve dok njegova crkva gotovo nije nestala.
Isključujemo mogućnost da riječ ”Arīsijjin” označava seljake ili zemljoradnike. Tragedija monoteista širom Rimskog Carstva, a zatim i širom Evrope, dobro je poznata, i pravo je Poslanika islama da na nju ukaže i podsjeti Herakla na njegov stav prema toj tragediji.
Nakon što sam na ovaj način razumio ovaj termin, spoznao sam da su profesori Ma'rūf ed-Davālībī i Ebul-Hasan en-Nedevi već ranije došli do istog zaključka, što ovu tezu dodatno potvrđuje i jača.
Možda su Rimljani, odnosno Bizantinci, smatrali islam nastavkom Arijeve ”hereze” – kako su je sami opisivali – ali kakogod bilo, oni su pokušali nasilno suzbiti islam i njegove pozivače, i počeli su ubijati one koji su primali islam.
I da nije bilo čvrste islamske sablje, da nije bilo ljudi snažne volje koji su ga nosili, i da nije bilo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji se odlučno postavio u odbrani svoje vjere i zajednice, islam bi nestao kao da nikada nije ni postojao. A možda bi mu kolonizatori, nakon njegovog nestanka, poklonili samo krokodilske suze.
Evropski historičari su bijesni jer je islam pobijedio Bizantince. Ali da li se iko od njih zapitao: šta je dovelo Rimljane, odnosno Bizantince, u Šam i Malu Aziju? I šta ih je dovelo u Egipat i Sjevernu Afriku? Da li je uvjeravanje bilo način da se ti kolonizatori istjeraju iz zemlje koju su okupirali više od pet stoljeća? Da li je uvjeravanje uspjelo okončati kolonizaciju bijelaca u Južnoj Africi? Samo rat, sa svim svojim teškoćama i izazovima, je pravi put ka okončanju dugotrajne kolonizacije.
Islam je vjera koja obiluje dokazima i koja najviše teži poticanju razmišljanja i buđenja savjesti. Moglo bi mu se prigovoriti da je sablju stavio ispred razuma, ili da je dobrotu zamijenio nasiljem. Ali izložiti svoje argumente i naići na podsmijeh i poniženje, a zatim gledati kako iskusni i lukavi tirani pokušavaju da ih zatrpaju i unište – to je iskušenje koje prevazilazi ljudsku izdržljivost.
Ibn Tejmijje u svojoj studiji o borbi kaže: ”Praksa Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, bila je da se ne bori protiv onih nevjernika s kojima je sklopio mir. Knjige hadisa, tefsira, fikha i životopisa Allahovog Poslanika jasno svjedoče o tome. On nikada nije započeo borbu ni protiv koga od nevjernika. A da mu je Allah naredio da ubija svoje neprijatelje, započeo bi ratove protiv njih – ali to nije činio.”
Zatim je rekao: ”Što se tiče kršćana, Allahov Poslanik se nije borio ni protiv jednoga od njih sve do sedme godine po Hidžri – odnosno gotovo dvadeset godina od početka poslanstva.
Tek nakon sklapanja Hudejbijskog sporazuma poslao je izaslanike i pisma svim vladarima, pozivajući ih u islam: Bizantijskom caru (Heraklu), perzijskom Kisri, Mukavkisu, Nedžašiju i arapskim vladarima na istoku i u Šamu. Tada su neki kršćani primili islam. Ali su kršćani u Šamu potom ubili neke od svojih uglednika koji su primili islam u mjestu Me'an.”
Ibn Tejmijje zatim kaže: ”Kršćani su bili ti koji su prvi zaratili protiv islama i koji su, iz nepravde i nasilja, ubijali one među sobom koji su primili islam. Poslanikovi, sallallahu alejhi ve sellem, izaslanici pozivali su u islam čistim pozivom, bez prisile. Ko bi ušao u islam, ušao bi svojom voljom, a ne pod prisilom. Nikoga nisu tjerali da primi islam. Kada su kršćani počeli ubijati muslimane, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao je vojsku na Mu'tu, koja se povukla nakon pogibije trojice svojih komandanata. Zatim je uslijedila Bitka na Tebuku, tokom koje su Bizantinci odlučili da se uopće ne upuštaju u sukob s muslimanskom vojskom čim su je ugledali.”
Borba je muslimanima propisana kao obaveza, bilo da se vodi protiv idolopoklonika ili protiv sljedbenika Knjige, i muslimani su bili primorani da u nju stupe radi odbrane sebe i svoje vjere. Na to ukazuje i ajet: ”Dopušta se odbrana onima koje drugi napadnu, zato što im se nasilje čini – a Allah ih je, doista, kadar pomoći – onima koji su ni krivi ni dužni iz zavičaja svoga prognani samo zato što su govorili: “Gospodar naš je Allah!'” (El-Hadždž, 39.-40.)
Da li se čovjek koji je protjeran iz svoje domovine zato što vjeruje u svoga Gospodara može smatrati napadačem ako se bori protiv onih koji su ga protjerali?
Zaista sam bio zatečen kada sam vidio knjigu u kojoj se Bitka na Bedru opisuje kao dokaz da je rat u islamu napadački (agresorski). Navodno su Kurejšije bile potlačene a muslimani nasilnici. To je ista ona logika koja se koristi kada se palestinski borci – kojima su otete njihove zemlje i domovi, i koji su protjerani na ulicu – opisuju kao teroristi i agresori nad ”mirnim i dobrim” Jevrejima.
Kur'an povezuje opstanak džamija i bogomolja s borbom vjernika i njihovim odbijanjem da se prepuste poniženju i pokornosti: ”A da Allah ne suzbija neke ljude drugima, do temelja bi bili porušeni manastiri, i crkve, i havre, a i džamije u kojima se mnogo spominje Allahovo ime. A Allah će sigurno pomoći one koji vjeru Njegovu pomažu – ta Allah je zaista moćan i silan.” (El-Hadždž, 40.)
Može li razuman čovjek pomisliti da su ovakvi uzvišeni plodovi proizašli iz agresorskih ratova?
Zamisli da su Bizantinci uspjeli slomiti muslimane i pregaziti njihove zemlje, bi li ostala ijedna džamija s koje bi se čuo glas mujezina?
U tome leži tajna snažnog prijekora u riječima Uzvišenog: ”Ima li većeg nasilnika od onoga koji brani da se u Allahovim hramovima ime Njegovo spominje i koji radi na tome da se oni poruše? Takvi bi trebali u njih samo sa strahom ulaziti. Na ovome svijetu doživjet će sramotu, a na onome svijetu patnju veliku!” (El-Bekara, 114.)
Iskra rata s Perzijancima planula je još onda kada je Kisra pocijepao pismo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u kojem ga je pozivao u islam. Taj Kisra se silno razbjesnio i naredio svom upravitelju na jugu Arapskog poluotoka da mu dovede tog Muhammeda!
Perzijanci su na Arape gledali s prezirom i držali pod okupacijom iračke zemlje, pa je Kisra s prezirom odbacio i samu pomisao da bi ga neki Arap mogao uputiti na pravi put. Pa zar bi Perzijanci ikada dozvolili jednom muslimanu da slobodno prolazi njihovim krajevima i poziva ljude Allahu?
Samo je sablja mogla riješiti taj problem. A šta je sablja učinila? Skratila je kandže tiranima, razoružala ih, a zatim ih ostavila da u miru razmisle o onome što im se nudi. Nema prisiljavanja u vjeru. Ne poznajemo u historiji čovječanstva časnijeg nosioca mača od Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem; nikada se nije rasrdio radi sebe, nego isključivo radi Allaha.
