Autor: Haris Imamović / Odgovor.ba

Od Dejtona do danas, najveći broj građana Federacije uvijek glasa za bošnjačkog člana Predsjedništva (kako je ova funkcija nazvana u članu 5, stavu 2, tački d. Ustava BiH). To ukazuje da građani, ma šta ko od nas tvrdi, prepoznaju da je to najvažnija funkcija u državi ili bar u, odgovarajućim uslovima, može biti.

Njenu važnost, na kraju, dokazuje da su je uvijek obnašali najvažniji bošnjački političari. Najprije Alija Izetbegović i Sulejman Tihić, koji su istovremeno bili i predsjednici vladajuće stranke. Zatim Haris Silajdžić, Bakir Izetbegović i Šefik Džaferović, koji su, osim u Predsjedništvu, bili u samom vrhu vladajućih stranaka. Zahvaljujući tome, oni su imali dodatnu snagu, osim one koju sama funkcija u Predsjedništvu nosi.

Predsjedništvo je važnije Bošnjacima, nego Srbima i Hrvatima

Tako su Bošnjaci svoje najvažnije političke ličnosti slali su Predsjedništvo, vodeći se obrascem koji je utemeljen u vrijeme “rahmetli Alije” (kako ga ovih dana, u pokušaju da dođe do novog mandata u Parlamentu, odmilja zove Peđa Kojovića). Istovremeno, kod većinskog dijela bh. Srba, pa i Hrvata, situacija je drugačija. Radovan Karadžić je bio predsjednik SDS-a i najvažnija politička ličnost među bh. Srbima, ali nije bio član Predsjedništva, već parlamentarac. To je u pravilu ostalo i nakon Dejtona: Momčilo Krajišnik i Mirko Šarović su, kao nešto slabiji lideri SDS-a, bili u Predsjedništvu 3 godine, a Živko Radišić i Borislav Paravac, kao sekundardne figure, bili su u Predsjedništvu čak 7 godina.

Nebojša Radmanović je, sa rekordna dva mandata u Predsjedništvu, postao simbol činjenice da Srbi u najviši organ izvršne vlasti, po pravilu, ne biraju svoje glavne ljude. Isto je na kraju i sa Mladenom Ivanićem i Željkom Cvijanović, dok je Dodikov mandat u Predsjedništvu više iznuđen, nego što je rezultat njegove želje: on se 2018, naime, plašio da će SNSD izgubiti tu poziciju u nadmetanju s Ivanićem, pa je sam ušao u trku.

Isto pravilo, u nešto manjoj mjeri, važi i kod Hrvata: Čović jeste u dva navrata bio član Predsjedništva i predsjednik HDZ-a, kao i Ante Jelavić u tri godine svog mandata, ali Krešimir Zubak i Ivo Miro Jović su bili članovi Predsjedništva, ali ne i čelnici HDZ-a. Ni sam Željko Komšić, u svoja četiri mandata, nije bio istovremeno i član Predsjedništva i predsjednik vodeće stranke. Na koncu, Čović već dugo nije član Predsjedništva, ali je politički moćniji i od svih aktuelnih članova Predsjedništva, što znači da veliki dio snage izvire iz stranačke pozicije.

Ovo o čemu govorim vidi se i po trenutnim kandidaturama. Neprikosnoveni lideri srpske i hrvatske politike Dodik i Čović nisu kandidati za Predsjedništvo. Dok, recimo, Bakir Izetbegović, jeste kandidat i morao je biti, i ako pobijedi, naći će se u istoj poziciji, u kojoj su bili Alija i Tihić, pa i Silajdžić i nešto manje Džaferović: obnašat će funkciju u Predsjedništvu, ali djelujući kroz SDA i SzBiH utjecati na vlast u cjelini i snositi odgovornost za nju. Posebnost Bošnjaka, koji se ne mogu osloniti ni na Zagreb ni na Beograd, zahtijeva da čelnici najvećih bošnjačkih stranaka uvijek teže Predsjedništvu, dok HDZ-u i srpskim nacionalnim stranakama to nije toliko bitno.

Bećirović je zamrznuo statusu u SDP-u

Sadašnji član Predsjedništva Denis Bećirović je, po vlastitom izboru, napustio navedeno pravilo bošnjačke politike i de facto zamrznuo svoj status u SDP-u, te nije sudjelovao u radu stranke, pa samim time ni u radu vertikale vlasti. To se vidjelo i u njegovim rijetkim javnim istupima, gdje se ni u najmanjoj mjeri nije bavio time šta rade ostali nivoi vlasti, želeći da izbjegne odgovornost za korupciju i sl. Nije branio politiku SDP-a, a kamoli NiP-a i Naše stranke. On jeste time izbjegao odgovornost, sačuvao se od gelera, ali je srozao svoj utjecaj i smanjio svoju političku moć do kraja.

Tako je on jedini bošnjački član Predsjedništva, koji je javno pozvao svoje stranačke kolege u Federalnom parlamentu, da ne glasaju za izbor jednog kandidata u Ustavni sud, a oni su ga hladno pomnožili s nulom i izabrali baš tog kandidata (Marina Vukoju). Nije bio donosilac odluka u SDP-u, pa nije imao na raspolaganju entitetski budžet, niti je htio da se bavi time, pa nije mogao ni sanjati da, kao Dodik, osigura milione maraka za lobiranje u Washingtonu.

Bećirović se nije pitao, ni kad je u pitanju kadroviranje u sigurnosnim agencijama na državnom nivou, pa kad se on oglasi saopćenjem, povodom progona Memorijalnog centra u Srebrenici, niko u SIPA-i, OSA-i, federalnom MUP-u i pravosuđu neće osjetiti potrebu da reaguje uzvraćajući vlastima RS-a istom ili sličnom mjerom: istragama, prijetnjama hapšenjem i drugim mjerama protiv onog što je Dodiku i SNSD-u bitno.

U ovom mandatu je važilo pravilo da “B” komponenta u vlasti nema moći da reaguje na poteze “S” komponente po principu tuk na utuk, ni kad je u pitanju finansijska, ni kad je u pitanju policijska moć. Bošnjački član Predsjedništva je, u tom pogledu, jednostavno razvlašćen, što je i sam izabrao, birajući lakši, umjesto ispravnog puta. On nikome u vertikali vlasti ne može ništa narediti, pa zato ne može ni garantovati, ni obećati, ni zaprijetiti, ni zastrašiti. Iza njegove riječi prosto ne stoji nikakva moć. Niko ga se ne plaši, niti se ko u njega uzda. Predsjednik je samo na papiru.

Rasplinuta moć “B” komponente

Tako razvlašćenog bošnjačkog člana Predsjedništva nije mogao nadomjestiti ni predsjednik SDP-a Nermin Nikšić, koji je bio zaokupljen vođenjem Vlade Federacije, što je posao koji okupira 24 sata u danu, 7 dana u sedmici. Postoji razlog što ni Zlatko Lagumdžija, ni Alija Izetbegović, ni Haris Silajdžić, ni Bakir Izetbegović, ni Dragan Čović nisu bili premijeri FBiH. Ta funkcija nije komplementarna sa funkcijom predsjednika vladajuće stranke.

Osim toga, kako je sam Nikšić pojasnio u intervjuu za Klix, tražeći izgovor za vlastitu nemoć: on je bio na čelu jedne razuđene koalicije, te nije imao utjecaj čak ni na svoje najbliže partnere iz Naše stranke i Naroda i pravde, a kamoli na ostale, poput Snage naroda Rame Isaka, Narodnog evropskog saveza, Pokreta demokratske akcije, itd. Riječju, Nikšić u SDP-u nije bio ono što je svojedobno bio Lagumdžija.

Odgovornost, pa i moć se unutar “B” komponente, u protekle četiri godine, jednostavno rasplinula. Simbol toga su bili sastanci vladajuće koalicije, na kojima je za stolom bilo po dvadesetak ljudi, koji su manje-više imali isti značaj, što znači da niko nije imao dovoljno autoriteta.

Edin Forto, iako predsjednik stranke, pitao se manje od Peđe Kojovića i Sabine Ćudić. Elmedin Konaković se nije u dovoljnoj mjeri više pitao od Kemala Ademovića, Denisa Zvizdića, itd. Nermin Nikšić, iako predsjednik stranke, nije se mnogo više pitao od Zukana Heleza, a kamoli od Konakovića i Ćudić. A onda su, uz njih, za stolom sjedili i Ramo Isak, Elzina Pirić, Fuad Kasumović, itd. Vodili su jedni druge za sobom, jer nisu imali strukturu, dok Dodik, koji također govori uime široke koalicije, ima moć da pregovora sam.

Zato svi ti sastanci Trojke sa samom sobom, a onda sa “S” i “H” komponentom, nisu donosili željene rezultate; a najgore je što na njima nije bio ni prisutan onaj ko je, u pravilu, naš glavni čovjek, bošnjački član Predsjedništva. Bećirović, ali ni bilo ko drugi, nije imao ni približno jednaku političku težinu onoj koju su imali Dodik i Čović koji su postali sinonimi sa srpsku i hrvatsku nacionalnu politiku. Čak i nakon što je ostao bez funkcije predsjednika RS-a, Dodik je ostao daleko moćnija figura i unutar BiH, ali i na međunarodnom planu od bilo kojeg kadra Trojke: on sjedi s Putinom, Netanyahuom, u Bijeloj kući je.

Za razliku od srpske i hrvatske politike, bošnjačka ili, šire postavljeno, probosanska politika u ovom mandatu je u rasulu. Ne zna se ko pije, ko plaća. Ako je dekoncentracija vlasti imala smisla prije četiri godine, i ako ima u društvima poput Srbije, gdje su lideri akumulirali previše moći, mi smo u takvom rasulu da nam treba obratan proces: objedinjenje vlasti, u određenoj mjeri.

Alija je imao sve karte

Nedavno je Reuf Bajrović pojasnio koliko je važno da Bošnjaci imaju donosioca odluka, kakve smo imali ranije.

U ratnom Predsjedništvu su, kako je kazao Bajrović, sjedili i Ivo Komšić, i Tatjana Ljuić-Mijatović, Nijaz Duraković, Stjepan Kljuić, itd, i svi oni zaslužuju poštovanje, ali Alija je bio nosilac najveće moći, što neće osporiti ni njegovi najveći kritičari (zapravo kritičari to najviše podcrtavaju). Alija je donosio zadnje odluke u Dejtonu (npr. o Brčkom, o ustavnom ustroju, itd.), a ne Silajdžić, Šaćirbegović, Komšić, itd.

Alija je imao sve karte u rukama i to je razlog što smo mi preživjeli”, kaže Bajrović, možda i pretjerujući. Bajrović pojašnjava da je problem što je sada bošnjačka politička moć rasplinuta na čitavo mnoštvo ljudi. Da treba donijeti historijski značajnu odluku, ne bi je imao ko donijeti: predsjednici 11, 14 ili koliko već stranaka ne bi dopustili da se bez njih odlučuje, ali niko od njih ne bi na sebe preuzeo teret odlučivanja.

Bajrović pojašnjava da, na regionalnom nivou, Srbi imaju lidera u liku Aleksandra Vučića, a Hrvati u liku Andreja Plenkovića, dok Bošnjaci u vlasti nemaju čak ni na nivou BiH ličnost, koja bi po snazi mogla da se mjeri sa Dodikom i Čovićem, tim marionetama Beograda i Zagreba, kako ih, s dobrim razlogom, često nazivamo.

Kako je Bajrović slikovito pojasnio, nama treba da znamo ko je odgovoran, pa i ko je kriv, ako se napravi greška. I Bajroviću je nesumnjivo jasno da to neće biti Slaven Kovačević, ma koliko vjerovao u značaj njegovog prisustva u Predsjedništvu. Kovačević ne može biti kriv.

Kada Milorad Dodik dođe u Bijelu kuću, a zatim sjedne sa čelnicima Rusije i Izraela, niko neće prozvati hrvatskog člana Predsjedništva zašto i njega nema na bitnim mjestima, već svi upiru prstom u bošnjačkog člana Predsjedništva i predsjednika vladajuće stranke u “B” komponenti. I postoji razlog što je tako.

Kada Srbija i Hrvatska kupuju oružje, niko neće Kovačevića pitati zašto i on nama ne nabavi dronove iz Turske ili odakle već. Kad se pokaže da novac, koji je Dodik uložio u lobiranje pokazuje rezultate, niko neće uprijeti prstom u Kovačevića, očekujući da i mi uložimo desetine miliona u lobiranje. Ne kažem da je prošla vlast to uradila, već da smo očekivali od nje, kao i od trenutne, da to uradi. Kovačević, kao ni Komšić ili ranije Jozo Križanović, ima svoju bitnost, ali nije predsjednik vladajuće, prve stranke i neće snositi najveću odgovornost, niti je snosio.

Problem je što personalno takvu odgovornost niko ne nosi, već četiri godine. Iako su Bećirović, Nikšić, Konaković i Ćudić, odnosno Forto formalno smatrani odgovornim, suštinski niko ni od njih ozbiljno ne očekuje ništa. Za najvažnija sigurnosna pitanja, kao nekad Alija, na početku ovog mandata brinuo se Michael Murphy, a onda ga je jednog dana nestalo. I to je naš najveći problem, to što smo bili izmjestili svoju moć odlučivanja.

Bećirović se razvlastio

Niko iskreno ne vjeruje da Denis Bećirović može, ma koliko da se napne, imati i približno jednaku moć kao Dodik, pa čak ni onu koju ima Čović. Funkcija člana Predsjedništva, bez uloge u vladajućoj stranci, pokazuje se ispraznom. To je najveća lekcija Bećirovićevog mandata: 330 hiljada glasova je sam Bećirović pomnožio s nulom.

Iako nije moralo biti tako. Željka Cvijanović se nije sastala sa šeficom kabineta američkog predsjednika zato što je formalno članica Predsjedništva, već zato što je dio jakog sistema, na čijem je čelu Dodik. Bećirović nije imao sastanak na tom nivou, jer nije dio jakog sistema, a kamoli prvi čovjek jakog sistema. On se izolirao i razvlastio: četiri godine nije došao na sjednicu organa SDP-a, a kamoli na sastanak s vladajućom koalicijom.

Nekada se tresla zemlja, kada bi bošnjački član Predsjedništva izjavio da smo se prebrojali ili da razvijamo namjensku industriju za “ne daj Bože”. Danas, kad bošnjački član izjavi bilo šta, svi zijevaju. Vučić i Plenković se nisu dvaput osvrnuli na njega, Milanović ga je tapšao po ramenu, a javnost u regiji, kao i u dobrom dijelu BiH, još misli da je Izetbegović na vlasti.

Svi znaju da je Bećirović ono što Amerikanci zovu “prazno odijelo”. I to je upravo njegova najveća krivica. Kriv je, jer se ni za šta pita. Kriv je, jer od početka samo želi da nije ni za šta kriv, da se ni za šta pita. Izetbegović je snosio političku odgovornost za korupciju svakog zvaničnika od najvišeg do najnižeg nivoa (a tako i treba), Bećirović nije snosio odgovornost ni za koga, svejedno što ga podržava više osuđenih predsjednika stranaka, svejedno što je potpredsjednik SDP-a optužen, a predsjednik predmet istrage. Jednostavan je razlog: niko, ali baš niko, pa čak ni simpatizeri Trojke, ne doživljavaju Bećirovića kao donosioca odluka.

Niko neće držati hrvatskog člana najodgovornijim

Ko god uđe u Predsjedništvo od Bošnjaka, neće mu biti lako, ako ne bude imao Kovačevića. Ali ni u kojem slučaju niko od Kovačevića neće držati odgovornim za vlast u cjelini. On neće biti nosilac moći. Niko od njega neće očekivati da osigura milione za lobiranje, da nabavi dronove i osigura investicije u namjensku industriju, da ima sastanke sa čelnicima najmoćnijih država, da može doći do Trumpa, da može nazvati Erdogana ili saudijskog kralja kad god hoće, itd.

Niko neće Kovačevića držati odgovornim za ekonomiju Federacije ili za stanje u namjenskoj industriji, kao što nije ni Komšića u ovom mandatu. Postoje dobri razlozi što je tako. Jer ured hrvatskog člana Predsjedništva nije glavno mjesto naše moći. Nije to čak ni ured bošnjačkog člana Predsjedništva, ako on nije de facto čelnik vlasti u cjelini.

Najgore je ako i u naredne četiri godine, ne budemo imali dovoljno moćnog bošnjačkog člana Predsjedništva. Najgore je ako ga ne budemo mogli držati odgovornim, pa kad treba krivim za sve ono čime budemo nezadovoljni. Čak i ako SDA pobijedi, Izetbegović to neće biti izgubi li u utrci za Predsjedništvo, a Bećirović to ni u kojem slučaju neće biti.

Nama je važnije nego srpskoj i hrvatskoj nacionalnoj politici da u Predsjedništvu bude neko ko se pita, jer mi nemamo u susjedstvu moćnije i veće države, njihovu vojsku, njihovu diplomatiju… Njihovi predsjednici ne mogu potpisati ništa u naše ime. Alija je morao biti u Predsjedništvu, a lideri SDS-a i HDZ-a nisu morali, jer se mogu osloniti na Beograd i Zagreb. Mi nemamo tu privilegiju, već smo osuđeni na to da budemo samostalni. Ili nas nema.

Ko može nositi odgovornost

Treba nam bošnjački član Predsjedništva, koji može da izazove poštovanje, pa ako treba i strah u zemlji i regiji. Treba nam član Predsjedništva čiju moć će javnost i opozicija obuzdavati, treba nam član Predsjedništva kojeg ćemo moći kritikovati, pa i žestoko, tražeći da snosi odgovornost za zloupotrebe moći svih funkcionera u sistemu, za ugrožavanje slobode govora, za nepravdu, za korupciju, za bogaćenje stranačkih tajkuna, za sve ono što prati svaku trajniju vlast. Riječu, za sve ono za što naivni ili oni koji se samo prave da su naivni govore da nije moguće ako su njihove stranke na vlasti. To što nam treba vlast, koja će nositi odgovornost, ni u kojem slučaju ne znači da se trebamo odreći slobode.

Znam samo nam ne treba neko, kao Denis Bećirović, koga kritička javnost prezire, ismijava, žali, stidi ga se ili ga ignoriše iz sažaljenja, a mediji bliski stvaraju iluziju da je bitan, iako i sami, u trenucima iskrenosti, priznaju da je dosadan i nebitan, čak u toj mjeri da ga niko ne pita šta misli o korupciji u Autocestama, o optužnici protiv Vojina Mijatovića, o milionima koje su putem tendera dobile firme Elvedin Grabovica, o prijetnjama koje je, kako kaže, iz javnih preduzeća dobija predsjednica NS-a, jer je progovorila o kriminalu, itd.

Idući izbori su pitanje da li ćemo ovlastiti ili ćemo ponovo razvlastiti bošnjačkog člana u Predsjedništvu. Ne znam da li će to imati sudbinski značaj, kao što stranke u predizbornom žaru tvrde, ko zna; ali znam da ovo što smo imali u, u liku bošnjačkog člana Predsjedništva, protekle četiri godine nije dobro.