Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Zašto se, tek kad umremo, drugima učinimo kao nešto dragocjeno što su oni izgubili i samo na trenutak osjetili njegovu vrijednost, pa onda pretražuju našu prošlost, naša sjećanja i najsitnije detalje kojih se ni mi sami ne bismo sjetili da smo živi?
Zatim požure plakati nad nama, listaju naše dnevnike i naše foto albume, objavljuju naše fotografije na društvenim mrežama i ispisuju hvalospjeve o nama.
Zar je bilo teško to činiti dok smo bili živi, da nam pokažu svoju ljubav, da pokažu da osjećaju grižnju savjesti zbog svojih pogrešaka i čestih zapitkivanja i spominjanja naših neuspjeha?!
Ne, nije uopće bilo teško podijeliti s nama ljubav, smijeh i sretne trenutke o kojima smo sanjali, ali to, ipak, nisu učinili.
Ne zaboravimo da smo mi u ovom životu samo gosti. Ulazimo u dunjalučki svijet na neko vrijeme, a zatim se knjiga našeg života zatvara. To su kratki trenuci koje provodimo hodeći neprohodnim dunjalučkim stazama i labirintima, a ne znamo kada će se reći da je taj i taj otišao, da je umro.
To je most koji povezuje rođenje i smrt, i mi ne znamo koliko je dugačak ovaj most. Kajat ćemo se i žaliti što s našim voljenima nismo proveli vrijeme koje priliči njihovoj važnosti u našim životima i našoj ljubavi prema njima.
Najgore što činimo u pogledu naših prava i obaveza je da svoje želje stavljamo u sutrašnje ”torbe”, umjesto da ih uvijek nosimo na ramenima i da nas prate sada i uvijek.
Stoga, budimo blizu naše djece, roditelja, žena, muževa, rodbine, prijatelja i onih koje volimo, kako ne bismo morali provesti ostatak života zarobljeni iza rešetaka žaljenja i gorkog kajanja, i prije nego što nam rastanak pokuca na vrata života.
