Piše: Joseph Massad / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Drugog dana rata između snaga palestinskog otpora i izraelskog okupatora, američki ministar odbrane Lloyd Austin naredio je američkom nosaču aviona USS Gerald R. Ford, najnaprednijem u američkom arsenalu – zajedno sa pomorskom posadom od 5.000 ljudi – da otplovi na palestinske teritorije u istočnom Mediteranu, u znak podrške izraelskom rasističkom režimu kolonista doseljenika protiv domicilnog palestinskog stanovništva.
Osim ovog nosača aviona, Sjedinjene Države će poslati i USS Normandy, krstaricu s vođenim projektilima, naoružanim pomorskim topovima i razarače USS Thomas Hudner, USS Ramage, USS Carney i USS Roosevelt. Sjedinjene Države rade na jačanju borbenih eskadrila F-35 – najnaprednijih borbenih aviona na svijetu – pored borbenih eskadrila F-15, F-16 i A-10 u regionu.
Iako ovo možda nije ništa drugo do demonstracija sile, ako Sjedinjene Države odluče upotrijebiti svoje bombardere protiv Palestinaca, malo je vjerovatno da će se arapski režimi usprotiviti – niti će se moći usprotiviti -, jer će, kako je rekao američki ministar odbrane Austin: ”Bidenova administracija brzo obezbijediti Izraelskim odbrambenim snagama dodatnu opremu i resurse, uključujući municiju, a prva sigurnosna pomoć će krenuti danas i stići će u narednim danima”.
Odbrana kolonista i okupatora
Ovo nije prvi put da se američki ili evropski brodovi šalju da zaštite koloniste u Palestini. Naime, godine 1854. grupa bijelih američkih protestantskih fanatika poznatih kao “Dicksons” osnovala je “Američku misijsku koloniju” (American Mission Colony) u Jaffi. Njima su pružili otpor Palestinci koji su napali njihovu koloniju 1858. godine, ubivši veliki broj ljudi.
Nakon toga su Sjedinjene Američke Države poslale parnu fregatu, USS Wabash, koja je podigla američku zastavu na obalama Palestine tražeći od Osmanlija da privedu ubice pravdi. Nijemci su poduzeli sličnu akciju dvije decenije kasnije u odbrani fanatičnih njemačkih protestantskih kolonista.
Za vrijeme rusko-osmanskog rata (1877-1878), njemački ratni brodovi su stigli na obale Palestine da brane njemačke vjerske koloniste, poznate kao templari, u slučaju napada. U tom procesu njemački konzul je prisilio Osmanlije da priznaju templarske kolonije, što su do tada odbijali. U stvari, vitezovi templari su se nadali da će preobraziti Palestinu u protestantsku kršćansku državu, nadajući se da će biti data Njemačkoj na kraju rata, ali su ostali razočarani.
Tri decenije kasnije, tokom mladoturskog ustanka 1908. u Carigradu, palestinski seljaci su napali njemačke kolonije. Nijemci su ponovo poslali ratni brod u Haifu da brani koloniste u slučaju daljih napada.
Trenutna bitka
Prije nekoliko sedmica, u iščekivanju svoje 50. godišnjice, Izrael je objavio nekoliko preostalih tajnih dokumenata o svom ratu s Egiptom i Sirijom iz 1973. godine, koji su pokrenuli iznenadnu invaziju na Sinajsko poluostrvo i Golansku visoravan kako bi ih oslobodili od izraelske okupacije. Hiljade zapisa otkrivaju vladine rasprave, vojno-političke konsultacije, sastanke odbora Kneseta i prepisku sa stranim vladama o vođenju rata.
Kao odgovor na izraelske zahtjeve za vojnom podrškom, Sjedinjene Države su izvršile ono što se smatralo najvećim transferom oružja u njihovoj historiji. Henry Kissinger, američki državni sekretar i savjetnik za nacionalnu sigurnost u to vrijeme, otkrio je razmišljanje američke vlade u nedavnom intervjuu za Jerusalem Post, rekavši: ”Od početka smo bili odlučni da spriječimo arapsku pobjedu. Bili smo potpuno uvjereni, od prvog trenutka, da ćemo vratiti status quo”.
Zatim je dodao: ”Naše rane rasprave o ratu zasnivali smo na činjenici da je vojna superiornost bila u korist Izraela, a kada to nije postignuto, postalo je neophodno odgovoriti na bjesomučne izraelske zahtjeve za vojnu podršku. Postojala su tada dva odvojena problema; jedan je bila direktna borba, a drugi dugotrajna bitka. U direktnoj borbi, Izrael je morao zaustaviti neprijateljsko napredovanje i započeti napad prije nego što dođe do značajne američke diplomatske intervencije, i ja sam ih podsticao da to učine – pokrenuvši napad na nekim frontovima – i rekli smo da nećemo diplomatski krenuti dok ovo ne uspije.”
Sjedinjene Države su odmah poslale nosač aviona Franklin Delano Roosevelt u istočni Mediteran da se pridruži USS Independenceu, koji je tamo već bio stacioniran, a USS John F. Kennedy je također dobio naređenje da im se pridruži. Ta podrška je pojačana ogromnim američkim vazdušnim transportom vojne opreme zajedno sa Kisindžerovim savjetima Izraelcima kako da nastave bitke i uvjeravanjima u američku diplomatsku podršku.
Ove napore podržali su izrazito rasistički, antiarapski i proizraelski američki mediji, koji su energično propagirali narativ o izraelskoj žrtvi koja traje do danas. Propaganda je bila da su Egipat i Sirija napali sâm Izrael, a zapravo su izvršili invaziju na egipatske i sirijske teritorije koje je okupirao Izrael od 1967.
Rasistička naklonost i simpatija
S obzirom na ovaj uspješan presedan, Amerikanci se nadaju da mogu ponoviti ono što se dogodilo 1973. Istina je da su američki mediji, koji su branili snažnu američku podršku cionističko-rasističkom režimu bili besramno jasni od trenutka kada su se snage palestinskog otpora osvetile Izraelu, a na društvenim mrežama također dominira njihovo uobičajeno licemjerje i rasistička simpatija prema izraelskim žrtvama rata dok šute o palestinskim žrtvama.
Poput Kissingera, sadašnji američki državni sekretar Antony Blinken obećao je prvog dana rata da će “ojačati sigurnost Izraela”, a također je naglasio “čvrstu podršku Sjedinjenih Država pravu Izraela da se brani”.
Ova antipalestinska kampanja na Zapadu, koja uključuje Njemačku, Francusku i Englesku, je u toku sada kao i od 1948. Ona ostaje jednako posvećena podršci izraelskoj koloniji doseljenika i porazu autohtonih antikolonijalnih Palestinaca bez obzira na sve što će se desiti.
Nije slučajno da su ove zemlje, koje su, ili kolonije doseljenika same po sebi, poput Sjedinjenih Država, ili kolonijalne zemlje koje su uspostavile kolonije doseljenika za superiorne bijelce – Namibija, Tanganjika, Rodezija, Južna Afrika, Alžir, Tunis i Kenija, da spomenemo samo neke, dajući im punu podršku uz mnogo nasilja od 1890-ih do 1980-ih, kada ih je otpor autohtonih naroda konačno okrenuo naglavačke.
I kako niko ne bi zaboravio izraelsku rasističku, fanatičnu prirodu, izraelski ministar odbrane Yoav Galant opisao je Palestince, trećeg dana agresije na Gazu, kao “ljudske životinje”.
Budući da je Izrael posljednja kolonija dosljenika u Aziji i Africi koja je još uvijek vođena rasističkim zakonima i institucijama, Zapad gleda na njegov opstanak kao na posljednju priliku za Evropu i Sjedinjene Države u podršci rasizmu i kolonijalizmu doseljenika izvan svojih granica, a protiv ”barbarskih hordi” neevropljana, kako ih zovu, koji se opiru kolonijalnoj vlasti i odlučni su da je zbace.
Iako moguća direktna zapadna vojna intervencija i učešće u ratu za podršku Izraelu može biti samo retorička i u propagandne svrhe, rasistička osjećanja koja stoje iza toga su sasvim stvarna.
Ovaj ogromni i očajnički napor Zapada ima za cilj spriječiti postizanje palestinske slobode po svaku cijenu, ali ako se proteklih nekoliko dana išta pokazalo, to je da se težnja Palestinaca za slobodom i njihov otpor kolonijalnom ugnjetavanju ne mogu zaustaviti.
(Joseph Massad, jordanski kršćanin palestinskog porijekla, profesor je moderne arapske politike i historije na Univerzitetu Kolumbija u Njujorku. Autor je brojnih knjiga, akademskih i publicističkih članaka. Njegove knjige i članci prevedeni su na desetine jezika. Joseph Massad je ovaj tekst objavio u novinama Middle East Eye.)
