U hefti iza nas jedan sedmični magazin, sa sarajevskom adresom izdavanja, objavio je na četiri stranice (promotivni) razgovor sa osobom koja se predstavlja reisu-l-ulemom pučističke Islamske zajednice Srbije.
I dok se podrazumijeva, poput aksioma, da Srpska pravoslavna crkva brine o svakom srpskom pravoslavnom vjerniku gdje god da živi na zemaljskoj kugli, dotle se Bošnjacima podmeću politike i osobe koje udaraju na legitimitet i suverenitet duhovnog vođstva, nastoji se svesti duhovni institucionalni autoritet na mnoštvo malih i beznačajnih vjerskih struktura što treba da vodi inauguriranju vjerskog haosa i, na koncu, nacionalnog i državnog porobljavanja.
U vremenu kada se sa svih strana, posebno od strane srpske politike u Bosni – uz, zasada, tihu ali aktivnu podršku Beograda – udara na suverenitet Bosne i Hercegovine i fizički opstanak Bošnjaka, sarajevska promocija pučista i uzurpatora duhovnog suvereniteta i miraza Islamske zajednice u BiH, onih koji više od jednog desetljeća razbijaju i sramote ne samo muslimansko biće Sandžaka, došla je „k'o grom iz vedra neba“. Kome to treba baš sada i za čiji interes se to radi? Kome je cilj da Bošnjacima podmeće laž pod istinu, zbunjuje muslimanski um, nameće neutemeljeno i krivo interpretiranje historijskih činjenica i događaja?
Treba podsjetiti na neospornu historijska činjenica da su najviši muslimanski vjerski autoriteti na Balkanu i u Bosni prije 1878. godine bili muftije. Titula i naziv reisu-l-ulema pojavljuje se u balkanskom i bosanskom kontekstu prvi put 1881. godine u molbi bošnjačkih uglednika austrougarskim vlastima da imaju svoga poglavara (reisu-l-ulemu), dok, kako to ističe dr. Fikret Karčić: „U cijelom muslimanskom svijetu, jedino Bošnjaci danas svoga vjerskog vođu tako nazivaju.“ Nadalje, dr. Karčić ističe da je naziv za vjerskog vođu kod ostalih muslimanskih zajednica na Balkanu bio veliki muftija ili glavni muftija, jer je „u većini balkanskih zemalja sa muslimanskim manjinama (Bugarska, Srbija, Grčka, Rumunija) nakon balkanskog rata 1912-1913. ugovorima o miru bilo predviđeno osnivanje nacionalnih vjerskih administracija muslimana na čelu sa velikim/glavnim muftijama.“ (F. Karčić, Studije o šerijatskom pravu i institucijama, El-Kalem i CNS, Sarajevo, 2011., str. 309-355).
Prema tome, titula i institucija reisu-l-uleme i Rijaseta, osim Bosne i Hercegovine, nije postojala ni u Srbiji, ni u Crnoj Gori, ni u Makedoniji. Svi oni koji su samovoljno uzeli takvu vjersku nominaciju jesu uzurpirali ono što je nastalo u Bosni i Hercegovini, što su na temelju menšure dalje razvijale i nadograđivale muslimanske institucije u Bosni i Hercegovini i potom unijele u zajedničku Islamsku zajednicu u jugoslavenskoj državi. Najveća duhovna titula ili položaj koji su bili u povijesti u Srbiji i Crnoj Gori je titula muftije, čak su u jednom periodu jugoslavenske države sjedišta dva ulema medžlisa bila u Sarajevu i Skoplju, a ne u Beogradu i Podgorici. Tako stvari stoje što se tiče polaganja historijskog prava na rijaset i reisu-l-ulemu od strane bilo koje muslimanske zajednice na Balkanu, a posebno pučističke frakcije iz Beograda.
Više nego jasno je da su institucija rijaseta i reisu-l-uleme na području Srbije, koje od kraja 2006. godine instalira i porađa zvanična srbijanska politika, administrativno i organizacijsko nedonošče, izvor smutnje i sukoba, s ciljem potpunog slabljenja i ovladavanja muslimanima u cjelini, a za početak Bošnjacima Sandžaka. To administrativno srbijansko nedonošče se održava veoma dugo u životu posredstvom državnog aparata, međutim nakon objavljivanja ovog intervjua postavlja se pitanje da li se to nedonošče nastoji prebaciti u Bosnu i Hercegovinu kako bi se i ovdje izazvali raskoli i ovladalo Islamskom zajednicom i Bošnjacima? Ili je, možda, na pomolu realizacija šire strategije fragmentiranja muslimana na Balkanu kroz sijanje sjemena mnoštva patuljastih islamskih zajednica i proizvođenje mnoštva slabih, nekompetentnih i samoproizvedenih vjerskih autoriteta, kao gljiva poslije kiše; koji će se međusobno svađati i iscrpljivati do iznemoglosti, a sve to činiti uz besramno citiranje kur'anskih ajeta i hadisa Muhammeda, a. s., kao što se ovdje intervjuirani poziva na Kur'an, Sunnet, Šerijat. Plodovi sadašnjeg sijanja sjemena smutnje i međusobnog sukoba mogu dozrijevati i opstajati desetljećima i stoljećima, kao što se ta fragmentacija i zavađenost danas vidi na Bliskom istoku čije posljedice, i nakon više od jednog stoljeća, osjećamo u svoj silini i brutalnosti. Nakon toga, tako zavađenim i iscrpljenim ovdašnjim muslimanima doći će, kao spasioci i mirotvorci, „vukovi i vučići“ da ih mire, da im nameću dijalog i toleranciju, civilizaciju i uljudbu. To je scenarij nestanka i uništenja muslimana na Balkanu kao relevantnog faktora, a posebno Bošnjaka. U konačnici, to je scenarij uništenja Bosne i Hercegovine kao suverene i samostalne države.
Zaista, kome treba promocija kvazivjerskih i historijski neutemeljenih struktura, nastalih, pored srpskog državnog sponzorstva, nerijetko i na ličnom hiru i maloumnosti pojedinaca koji žele biti „velika“ ili „prva“ ahmedija? Šta se želi krajnje tendencioznim afirmiranjem u Sarajevu paraorganizacije koja je uspostavljena s ciljem rastakanja IZ u BiH?
Indikativno je da u Sarajevu promocija srpskog pseudoreisa (kvazireisa, antireisa) dolazi nakon što je 09. jula 2016. godine Sabor Islamske zajednice u BiH usvojio izjavu povodom izbora ovog istog pseudoreisa u kojoj je navedeno: „Islamska zajednica u Srbiji sa sjedištem u Novom Pazaru, na čelu sa muftijom dr. Mevludom ef. Dudićem, predsjednikom Mešihata, kao organski i povijesni dio Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, jedina je legalna i legitimna tradicionalna Islamska zajednica koja predstavlja muslimane tog prostora. Sve druge pokušaje vjerskog organizovanja pripadnika islama na tom području smatramo nelegitimnim i štetnim za islam i muslimane u Republici Srbiji. Institucija reisu-l-uleme tradicija je i historijsko pravo Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini koja simbolizira jedinstvo dina i ummeta muslimana ovog područja. Samoproglašenje pojedinaca titulom ‘reisu-l-uleme’ predstavlja bezobzirnu zloupotrebu ovog pojma i funkcije koja sije smutnju na štetu jedinstva muslimana.“ Također Sabor je pozvao nadležne državne organe Srbije da se suzdrže od miješanja u poslove Islamske zajednice, poštuju međunarodne demokratske standarde i prestanu pružati podršku pojedincima i grupama koji bez vjerskog i džematskog legitimiteta djeluju na štetu islama, muslimana i legitimnih organa Islamske zajednice.
I dok se podrazumijeva, poput aksioma, da Srpska pravoslavna crkva brine o svakom srpskom pravoslavnom vjerniku gdje god da živi na zemaljskoj kugli, dotle se Bošnjacima podmeću politike i osobe koje udaraju na legitimitet i suverenitet duhovnog vođstva, nastoji se svesti duhovni institucionalni autoritet na mnoštvo malih i beznačajnih vjerskih struktura što treba da vodi inauguriranju vjerskog haosa i, na koncu, nacionalnog i državnog porobljavanja.
