Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Zavidnost je smrtonosna bolest i njezino zlo je gore i štetnije od gube i kuge. Ona je poput karcinoma koji jede stanice i iznutra uništava kosti. Zavidnost je opasan put i klizav teren, njene žrtve su bezbrojne a štete nenadoknadive. O njenoj opasnosti i pogubnosti svjedoči i predaja koja se pripisuje Aliji, radijallahu anhu, u kojoj se navodi da je prokleti Iblis rekao svojoj družini: ”Ubacujte među ljude zavidnost i neprijateljstvo, jer su zavidnost i neprijateljstvo ravni širku.”
Malo je onih koji su sigurni od zavidnosti i koji su se sačuvali ove pošasti. U tom smislu su i riječi šejhul-islama Ibn Tejmijje: ”Zavist je bolest duše i samo se rijetki ljudi oslobode nje. Zato se kaže: ‘Nijedno ljudsko tijelo (nijedan čovjek) nije oslobođeno zavisti.”’ (ما خلا جسد من حسد )
Podsjećajući ljude na pogubnost zavidnosti, Allah je u Kur'anu objavio: ”Ili bi ljudima na onome što im je Allah iz obilja Svoga darovao zavidjeli.” (En-Nisa’, 54.) I dosta je pokuđenosti tog svojstva u tome što nam je Allah naredio da se utječemo Njemu od zla zavidnika, objavivši: ”Utječem Ti se od zla zavidnika kad zavist ne krije.” (El-Felek, 5.)
Upozoravajući na ovu opasnu bolest, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Među vas će se uvući bolest prijašnjih naroda: zavidnost i neprijateljstvo.” (Tirmizi)
U drugom hadisu Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Ne zavidite jedni drugima, nemojte lažno povećavati jedni drugima cijene robe, ne mrzite se, ne okrećite jedni drugima leđa, nemojte se jedni drugima nametati u kupoprodaji i budite, Allahovi robovi, braća. Musliman je brat muslimanu: ne čini mu nasilje, ne ostavlja ga na cjedilu, ne laže ga, ne omalovažava ga. Bogobojaznost je ovdje!” – pa je pokazao na svoja prsa tri puta. ”Dovoljno je zla čovjeku da omalovaži svoga brata muslimana. Muslimanu su zabranjeni krv, imetak i čast drugog muslimana!” (Muslim)
Zavidnost je prvi grijeh koji je počinjen na nebesima, kada je Iblis zbog zavidnosti odbio učiniti sedždu Ademu, jer je vatra zavidnosti pojela njegovo srce, i zbog toga je udaljen od Allahove milosti. Zavidnost je također prvi grijeh na Zemlji, kada je Ademov sin Kabil ubio svog brata Habila zbog zavidnosti.
Govoreći o zavidnosti i zlobi ehlul-kitabija (Židovi i kršćana) prema islamu i muslimanima, Uzvišeni Allah, objavio je: ”Mnogi sljedbenici Knjige jedva bi dočekali da vas, pošto ste postali vjernici, vrate u nevjernike, iz lične zlobe (zavidnosti) svoje, iako im je Istina poznata.” (El-Bekara, 109.)
I ovo je jedan od dokaza da zavidnost zadire u same temelje vjerovanja, jer zavidnik svojom zavidnošću prigovara na Allahovu odredbu i Njegovu ”podjelu” blagodati među ljudima.
Ovaj ajet je također jasan dokaz da Židovi i kršćani znaju da je islam najveća blagodat od Allaha, i oni to osjećaju, ali zbog zavidnosti i zlobe ne žele da to priznaju i prihvate iako znaju da je to istina.
Stoga je zavidniku, pored mnogobrojnih drugih blagodati, uskraćena blagodat uputa, jer je njegovo srce ispunjeno zavidnošću i zlobom, a tamo gdje je zavidnost nema mjesta Allahovoj uputi, kao što je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”U srcu se ne mogu zajedno naći iman i zavidnost.” (Ibn Hibban i El-Bejheki)
Uzroci zavidnosti
Jedan od najvećih uzroka zavidnosti je neprijateljstvo i mržnja među ljudima zbog određenog razloga. Može to biti zbog oholosti i nemogućnosti da se podnese da neko bude bolji i uspješniji od tebe u nekom poslu, profesiji i sl.
Zatim, zbog samodopadljivosti, te omalovažavanja drugih ljudi, jer su postigli nešto za što ti smatraš da nisu trebali i da nemaju predispozicije da to postignu.
Zatim, zbog želje za vlašću i ugledom, kao i zbog pokvarenosti duše i želje da čini zlo umjesto dobra, pa takav kada se spomene neko po dobru, po uspjehu, pocrveni u licu i pođe izmišljati njegove mahane i obezvrjeđivati ga, a kada se spomene da je nekoga snašlo iskušenje, zavidnika to obraduje.
Njegovu zlobu ne liječi ništa drugo osim tuđi neuspjesi i stradanja, te gubljenje blagodati koje im je Allah podario. Prenosi se da je Muavija, radijallahu anhu, rekao: ”Svakog čovjeka možeš učiniti zadovoljnim osim onoga ko zavidi drugima na blagodatima. On neće biti zadovoljan dok te blagodati ne nestanu kod onih koji ih posjeduju.”
Zavidnost se najčešće dešava između ljudi iste profesije i i položaja, između ljudi sličnog ugleda i pozicije, te između komšija, ali i rodbine. Zavidnost je posebno opasna i pogubna kada se nađe kod uleme, daija i onih koji se bave islamskom da'vom i misionarstvom, jer se negativno odražava na da'vu i na međumuslimanske odnose.
Koliko su zloba i zavidnost opasne bolesti srca svjedoče i riječi imama Es-Sujutija (1445.-1505.), koji se žalio na zlobu i zavidnost u svoje vrijeme, i to ne samo kod običnih masa, već kod islamskih učenjaka koji su jedni drugima zavidjeli i spletkarili jedni protiv drugih. Imam Es-Sujuti na kraju svog znamenitog djela El-Itkan fi ulumil-Kur'an, veli: ”Živimo u vremenu u kojem su ljudska srca ispunjena zavidnošću, zloba je ovladala njima toliko da kôla njihovim venama poput krvi.
Većina ljudi je zaslijepljena pohlepom i željom za vođstvom i ugledom. Oni žude za ponosom i dostojanstvom, a ne posjeduju istinsko znanje, zato su ostali bez pomagača i zaštitnika. No, i pored toga, teško je vidjeti išta drugo osim uzdignutih noseva i srca koja se ohole pred istinom, te govora iz kojeg se čuje uglavnom laž i potvora. Kad god ih uputiš ka istini oni ostaju gluhi i slijepi, kao da Allah njima nije odredio meleke čuvare pa da paze na svoj govor i djela. Učenjak je kod njih bezvrijedan poput igračke sa kojom se igraju djeca i luđaci.
Ovo je vrijeme koje obavezuje na šutnju, boravak u svojoj kući i primjenu onoga što se zna bez bavljenja naukom, samo da nije hadisa kojeg bilježi Imam Buharija u kojem je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: ‘Ko nauči islamsko znanje, pa ga sakrije, bit će zauzdan uzdama od vatre.”’
Međutim, zle posljedice zavidnosti ipak će najprije osjetiti sâm zavidnik. Stoga, ne čude riječi Alije, radijallahu anhu: ‘Zavidnost je ipak pravedna stvar, ona počinje sa svojim vlasnikom i prvo njega ubija.’
Neki učenjaci su kazali: ”Zavidnik u društvu ne ostvaruje ništa osim poniženje, kod meleka ne postiže ništa drugo osim prokletstvo i mržnju, kod stvorenja ne postiže ništa drugo nego očaj i tugu, prilikom smrti ne postiže ništa osim strahotu i gorčinu smrti, a na Sudnjem danu ne postiže ništa osim sramotu i kaznu.”
Da bi smo se sačuvali zavidnosti i drugih loših svojstava, moramo biti spremni na opraštanje namjernih i nenamjernih grešaka i otvaranje nove stranice koja će biti u znaku lijepog mišljenja o muslimanima, međusobnog uvažavanja i pomaganja u dobru.
Moramo u svakom trenutku biti spremni na oživljavanje džematskog rada i davanja prednosti džematskom nad pojedinačnim i individualnim radom i aktivnostima. Jer, čovjek je malen i neznatan kad je sâm, ali značajan i bitan kad je sa svojom braćom; slab je kad je sâm, ali je jak kad je sa džematom.
I moramo naša srca obavezati na strah od Allaha i očisititi ih od međusobne zavidnosti, zlobe i mržnje, jer stanovnik Dženneta može biti samo onaj ko Allahu čista srca dođe.
