Izraelski profesor Abraham Ben-Zvi smatra da se adminstracija Baraka Obame trenutno nalazi u stanju ”diplomatskog klackanja” između pretjeranog uplitanja u bliskoistične probleme, koje bi svoju najnoviju manifestaciju trebalo imati u ratu protiv IDIŠ-a, i brige za vlastiti autoritet. U kolumni pod naslovom ”11. septemabar – od sponatnosti do rata i pasivnosti”, koju je objavio ”Israel Today”, on piše: ”Na današnji dan prije 13 godina desio se jedan od najšokantnijih događaja u Američkoj povijesti koji je iz korijena promijenio američku stratešku politiku i njome upravljao gotovo jednu deceniju. Teroristički napad na ”Bliznace” i Američko ministarstvo odbrane (Pentagon), kojeg je izvela El-Kaida, bio je inicijalna kapsla za formulaciju nove američke politike, utemeljene ne ideji ”borbe protiv globalnog terorizma i država koje ga štite” i potaknute uvjerenjem da će eliminacija diktatorskih režima, sponzora terorizma, stvoriti jedno novo demokratsko ozračje u regionu i svijetu. Kada je ovaj ”obrazac razmišljanja” trebalo primjeniti prvo na Afganistan, a zatim Irak, koji, uzgred rečeno, nije imao nikakve veze sa 11. septembrom, desilo se nešto sasvim suprotno. Vojne operacije u Afganistanu i Iraku nisu stovorile slobodna i otvorena društva, po uzoru na zapadanu demokratiju, kakao je slavodobitno najavljivala američka administracija, nego naprotiv, društva haosa, neslobode i anarhije. Pokušaj američke administarcije da od nove iračke i afganistanske vlasti napravi poslušničke režime, završio je krahom i odveo je Irak i Afganistan putem nasilja i krvoprolića. Nakon velikih ljudskih i materijalnih gubitaka, posebno u Iraku, i totalnog kraha u misiji liberalizacije i demokratzacije bliskoistočnih država, bilo je za očekivati da dođe do promjene u ”Američkom javnom mišljenju”. Kao što su se, poput oblaka, raspršili snovi Džordža Buša o uspostavi ”novog stabilnog demokratskog Bagdada”, koji bi postao centralna baza za njegovu nezaustavljivu borbu protiv globalnog terorizma, isto tako su propali napori Baraka Obame, da Ameriku povede u suprtonom smjeru, jer su Ameriku, nakon zapažene globalne uloge, vratili na Američki kontinent. Ostaje da vidimo da li će, nakon nesupjeha da stvori ”novi demokratski Bliski Istok”, bez terorizma i diplomatskim sredstvima, Amerika nastaviti svoju ”politiku klackanja između dva suprotna pola, pola rata i mira, i pola uplitanja u tuđe probleme i vraćanja samoj sebi.”
