Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Na završetku druge decenije trećeg milenija, izvještaji međunarodnih organizacija, poput Oxfama, razotkrivaju zabrinjavajuću stvarnost: u svijetu s više od sedam milijardi ljudi, tek nekoliko hiljada pojedinaca raspolaže većinom ukupnog svjetskog bogatstva.
U savremenom svijetu bogatstvo se gotovo bez izuzetka predstavlja kao krunski dokaz uspjeha, sposobnosti i zasluge pojedinca. Međutim, brojke razotkrivaju drugačiju istinu. Koncentracija imetka u rukama malobrojnih nije posljedica prirodnog poretka, nego rezultat sistema u kojem je pohlepa dobila institucionalnu zaštitu, a pravednost svedena na dobrovoljnu gestu. Kada nekoliko hiljada ljudi raspolaže većinom svjetskog bogatstva, to više nije ekonomsko pitanje, već duboki moralni i civilizacijski slom.
U tom poretku, bogatstvo se prestaje posmatrati kao sredstvo društvene stabilnosti i pretvara se u cilj sâm po sebi, lišen etičkih normi i ograničenja. Kad pohlepa prestane biti porok pojedinca i postane norma ekonomskog i političkog poretka, ona prelazi u civilizacijsku karakteristiku.
Priroda čovjeka nosi u sebi duboku sklonost gomilanju iz straha od siromaštva i nestašice opskrbe. Ova težnja razlikuje čovjeka od ostalih stvorenja, gdje takva opsesija gomilanjem ne postoji. Nijedno drugo živo biće ne skuplja više od onoga što mu je potrebno za razuman period opstanka. Ta mjera ne proizlazi iz manjka inteligencije, već iz odsustva sumnje u opskrbu. Stvorenja djeluju u skladu s instinktom koji im je Allah usadio, odnosno sigurnosti da Allah daje i garantira opskrbu.
Čovjek se, međutim, ne oslanja na to. On koristi razum i sposobnosti kako bi prikupio što više može i ne prestaje tražiti još, čak i onda kada bi mu ono što je sakupio bilo dovoljno da živi čitavo stoljeće.
Tu istinu snažno oslikava poučna predaja (hikaja) o Allahovom vjerovjesniku Sulejmanu, alejhis-selam, i jednom mravu. Prenosi se da je Sulejman, alejhis-selam, upitao mrava: ”Koliko ti je hrane potrebno za cijelu godinu?”
Mrav je odgovorio: ”Tri zrna.”
Zatim ga je Sulejman, alejhis-selam, smjestio u malu kutiju i dao mu upravo tri zrna hrane. Prošla je godina i kada je otvorio kutiju, bio je iznenađen. Mrav je pojeo samo jedno i po zrno.
”Kako to?”, upitao je Sulejman. ”Rekao si mi da ti trebaju tri zrna, a vidim da si pojeo tek polovinu.”
Mrav mu je objasnio: ”Dok sam bio na slobodi, znao sam da me Allah neće zaboraviti i da će opskrba stizati pravovremeno. Sada, kad si me ti zatvorio u kutiju, nisam bio siguran da me nećeš zaboraviti, pa sam uštedio za još jednu godinu.”
Zanimljivo, čak i kada se radi o Sulejmanu, alejhis-selam, u čiju pravednost, brigu i povjerenje nema sumnje, mrav je osjetio strah za svoju nafaku, jer sigurnost ne dolazi iz lanca uzroka, nego iz pouzdanja u Izvor opskrbe.
Međutim, čovjek često postupa suprotno tom principu. Obdaren razumom, on ga ne koristi da bi uspostavio ravnotežu, već da bi racionalizirao svoju pohlepu i nezasitost. Tako se briše granica između razboritosti i gramzivosti, a imetak prestaje biti sredstvo stabilnosti i postaje izvor stalne strepnje.
Kroz historiju su postojali brojni pokušaji da se društvene nepravde isprave političkim reformama i revolucionarnim preraspodjelama. No, svi su, prije ili kasnije, doživjeli neuspjeh, sve dok nisu stigle Božanske objave, koje su ovo pitanje riješile mudro i pravedno.
Ekonomija pravednosti i solidarnosti: duhovni i društveni aspekt zekata
U tom svjetlu, islamski propis zekata predstavlja jedinstven spoj duhovnog i ekonomskog. On ne tretira siromaštvo kao puku sudbinu, već kao posljedicu pogrešnih ekonomskih odnosa i moralnog zapostavljanja odgovornosti bogatih.
Kada se pravilno usmjeri, zekat ne služi samo za pokrivanje osnovnih potreba, nego postaje investiranje u čovjeka – u njegovo obrazovanje, zdravlje, radnu sposobnost i samostalnost. Time prerasta u sredstvo trajnog razvoja, a ne puku socijalnu pomoć.
Jedna od najvećih mudrosti zekata jeste što istovremeno liječi dvije velike društvene bolesti: pohlepu bogatih i očaj siromašnih. Islam ovim sprječava da se društvo podijeli na one koji posjeduju sve i one koji nemaju ništa.
Zekat bogatog čovjeka poziva na duboko preispitivanje onoga što posjeduje. Podsjeća ga da imetak nije apsolutno vlasništvo, već emanet, te da posjedovanje ima svoje granice i ciljeve. Najvažniji cilj ovog propisa jest čišćenje duše od škrtosti i pohlepe, jer islam odgaja čovjeka na darežljivost i velikodušnost, učeći da je stvarni Vlasnik imetka Allah, dok je čovjek tek Njegov namjesnik.
Posebna mudrost leži u činjenici da se zekat uzima iz viška imetka, a ne iz osnovnih potreba bogatog čovjeka. Iznos zekata, iako naizgled mali – svega 2,5% – nosi duboku Božansku mudrost. On osigurava kontinuitet u davanju, stalnu cirkulaciju imetka među slojevima društva i kontinuirano obnavlja svijest o društvenoj odgovornosti.
Ako bi se zekat primjenjivao onako kako je propisano – oslobođen formalizma i prožet svojom izvornom duhovnošću – mogao bi značajno smanjiti ekonomske razlike u društvu, izgraditi trajne mehanizme pomoći zasnovane na moralnoj obavezi, a ne na dobrovoljnosti, te spriječiti ekstremno siromaštvo prije nego što postane trajna društvena bolest. Ovi ciljevi nadilaze granice muslimanskih zajednica; počivaju na univerzalnim principima pravde, milosti i odgovornosti, koji mogu biti putokaz za cijelo čovječanstvo.
Zanimljivo je da savremene ekonomske analize potvrđuju ono što je ova islamska norma odavno uspostavila. Prema podacima Oxfama, izdvajanje tek pola procenta najvećih bogatstava bilo bi dovoljno za stvaranje desetina miliona radnih mjesta i osiguranje dostojanstvenog života za stotine miliona ljudi. Šta bi tek značilo sistemsko izdvajanje od dva i po procenta, koliki je procenat zekata? Odgovor je jasan: krajnje siromaštvo ne bi imalo realan prostor za opstanak, dok ogromna bogatstva ne bi bila ni osjetno ugrožena.
Na kraju, pravo pitanje nije koliko čovjek posjeduje, nego koliko je sposoban nositi emanet koji mu je povjeren. Imetak koji ne rađa odgovornost ne uzdiže čovjeka – on razotkriva njegovu slabost, otkriva strah i prazninu duše. Snaga čovjeka i istinska veličina zajednice ne mjere se količinom imetka, već sposobnošću da ga pravedno koristi kao sredstvo odgovornosti, milosti i zajedničkog dobra.
