Piše: Doc. dr. Zemir Sinanović
Mjesna zajednica Željezno Polje[1] smještena je u središnjem sjevernom dijelu Bosne i Hercegovine, tačnije na obroncima planine Mahnjače. Planina Mahnjača se nadvila (stoljećima) nad Željeznim Poljem, i kada se Mahnjača “smrkne” željeznopoljci znaju da dolazi nevrijeme najčešće sa poplavama ili dubokim snijegom, ili pak sa platoa (ili iza) Mahnjače tuku neprijateljski topovi i minobacači po Željeznom Polju, kao što je to bio slučaj u protekloj agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu. U velikosrpskim planovima u Beogradu, u protekloj agresiji na R BiH, Mahnjača i Željezno Polje bili su strateški vojni ciljevi koji su “morali” biti u srpskim rukama. [2] Znajući šta im se sprema, željeznopoljci se samoorganizovaše i sa nekoliko grupica odmah na početku agresije oslobodiše Mahnjaču sa kasarnom bivše JNA. Radio Beograd je tada, da bi opravdao gubitak strateški važnog vojnog cilja/objekta – Mahnjače (i kasarane) objavio da na Mahnjaču napada 7.000 Zelenih Beretki. Cijeli tok agresije na R BiH, agresor je pokušavao povratiti u svoje/zločinačke ruke Mahnjaču i na taj nači stvoriti poziciju sa ciljem ovladavanja strateškom komunikacijom dolinom rijeke Bosne, sa krajnjim ciljem izlazak na “Vrandučka vrata”, čime bi Zenicu bila druga Srebrenica. U svojim napadima, kao npr. 1993. godine agresor je doveo specijalnu jedinicu iz Banja Luke “Tigrove” potpomognutu Ruskim i Rumunskim plaćenicima da konačno slome otpor željeznopoljaca i ovladaju Mahnjačom i Željeznim Poljem. Bitka je bila odsudna i krvava, ali željeznopoljci su (i) u toj bitci kao i u svim drugima do kraja agresije na R BiH uspješno odbranili Mahnjaču a samim time odbranili su (i) Željezno Polje/Zenicu/Srednju Bosnu/Bosnu i Hercegovinu, i tako dobili malu bitku – rat.[3] Ovo navodim iz razloga da čitaocima približim geostrateški značaj Željeznog Polja u sveukupnom sistemu odbrane države Bosne i Hercegovine u maloj bitci – ratu, ali i upozorenje Bošnjacima šta može značiti za državu Bosnu i Hercegovinu gubitak Željeznog Polja u velikoj bitci – miru (kao što je to sada, nažalost, mogućnost usljed posljedica aktuelne kataklizme).
Danas se željeznopoljci grčevito bore da dobiju veliku bitku – mir. ZAŠTO? Željezno Polje je ovih dana zahvatilo neviđeno nevrijeme/kataklizma – praćena poplavama i brojnim klizištima u kojima je nestalo na desetine kuća, sva infrastruktura je potpuno uništena a preko 3000 željeznopoljaca je raseljeno. Današnja velika bitka za Željezno Polje nije bitka da se obnove putevi, kuće i druga uništena imovina i infrastruktura, ona je nešto puno više. Željeznopoljci su u protekloj agresiji na R BiH/u maloj bitci založili ono što im je najvrednije – svoje živote i svoje imetke. Ukoliko danas željeznopoljci izgube veliku bitku – mir, to ne znači da oni gube svoje imetke, gubitak (Željeznog Polja) velike bitke – mira znači stvaranje strateški pretpostavki budućim agresorima na R BiH (ali i unutrašnjim kolaboracionistima), da ukoliko se željeznopoljci rasele van teritorije Željeznog Polja, da imaju povoljne taktičke/operativne/strategijske pretpostavke za munjevitim ovladavanjem planinom Mahnjačom, a samim time i Srednjom Bosnom – kičmom odbrane Bosne i Hercegovine.[4]
Nažalost, desetak dana nakon aktuelne kataklizme koja je zadesila Željezno Polje, moje profesionalno (kao bivšeg Načelnika Vojnoobavještajne službe Oružanih snaga BiH) i znanstveno iskustvo (kao doktora socioloških nauka – uže područje znanastvenog interesovanja: rat kao totalna društvena destrukcija) mi govori da “nevidljiva ruka” (što može izgledati na prvi pogled kao teorija zavjere) upravlja trenutnim procesima u Željeznom Polju/Žepču/Federaciji BiH/Bosni i Hercegovini sa krajnjom “namjerom” da Željezno Polje ne bude više nikada Željezno Polje: da se u najmanju ruku umanji/prepolovi broj stanovnika a ostatak da se raseli diljem Bosne i Hercegovine, sa težištem da se najmanje zadrži na području opštine Žepče. Moramo se podsjetiti da su u protekloj agresiji na R BiH – maloj bitci udruženi velikodržavni projekti Velika Srbija i Velika Hrvatska na primjeru Žepča imali najbolju saradnju – i rame uz rame su se vojnički/zločinački borili da osvoje Žepče (što su nažalost i uspjeli) ali i Željezno Polje – gdje su polomili “zube”. Zašto ovo pišem ovako otvoreno i direktno? Zato što volim Željezno Polje. Branio sam ga sa puškom u ruci u maloj bitci – ratu, danas ga još više branim sa perom u ruci u velikoj bitci – miru.[5] Ovo pišem (i) iz razloga što sam od prvog trenutka (u aktuelnoj kataklizmi) bio uz svoje željeznopoljce i sa svojim mogućnostima učestvovao u prevazilaženju nastale situacije (koja bi bila katastrofalna da se nisu željeznopoljci diljem BiH samoorganizovali u spašavanju života stanovništva u ugroženim područjima, ali i uz nesebičnu i nadljudsku pomoć Oružanih snaga BiH), ali paralelno sam (za sebe) vršio procjenu i ocjenu stanja, kao i mogućeg daljeg razvoj sveukupne situacije. Moja građanska opservacija, kombinovana vojnoobavještajnim i znanstvenim iskustvom me obavezuje da iznesem svoj utisak da se trenutna ukupna situacija na području Željeznog Polja/Žepča usložnjavaju na račun ne (samo) željeznopoljaca već i na dugoročni račun Bošnjaka i Bosne i Hercegovine. Opština Žepče, kao prvi državni subjekt koji se morao uključiti sa svim svojim resursima u prevazilaženju nastale kataklizme, po meni, reaguje kao da se radi o začepljenju odvoda u nekom stanu. Npr. žalosno je da opštinske strukture vlasti koje su dominantno i diskriminatorski u rukama Hrvata (jer je skoro 50% Bošnjaka u Žepču a bojim se da ne drže niti 10% pozicija) još nisu posjetile ugrožena područja Željeznog Polja. Web stranica opštine Žepče nema mjesta za kataklizmu Željeznog Polja, a i vijesti/laži koje se šalju zvanično u medije su uglavnom takve da se stiče utisak da je željeznopoljska kataklizma završena. Primjer su i riječi načelnika opštine Žepče, koji kaže: – Trenutno stanje je stabilno[6]. Imamo Prihvatni centar i u Žepču, surađujemo sa Crvenim križem Žepče, kao i Kantonalnim stožerom civilne zaštite. Također, uspjeli smo ući u sva sela[7]. Osposobljen je i put za Željezno Polje[8] tako da bi se već sutra moglo otići u obilazak ove mjesne zajednice. Sinoć smo ušli i u Gornju Papratnicu[9], a prije toga i u ostala sela. Bitno je da pomoći bilo koje vrste idu na lokalni nivo, jer općine su uvezane, a mi ćemo surađivati s višim razinama vlasti – istaknuo je načelnik Općine Mato Zovko za Radio Žepče (25.05.2014. http://www.klix.ba). Deset dana nakon kataklizme u Željeznom Polju opštinske strukture još nisu uspostavile zvaničan kontakt sa povjerenikom Vlade F BiH g-dinom Šerifom Patkovićem, osim što na terenu jedni druge ometaju i u ono malo napora koji se institucionalno ulaže u oporavak Željeznog Polja. Nažalost, na samom terenu se prepoznaju (i) “Bošnjaci” koji su zaduženi da rješavaju novonastalu situaciju koji pomalo “tuknu” na “kroatizaciju” stavova glede rješavanja sudbine Željeznog Polja.
Ponovo naglašavam, u Željeznom Polju je na desetine kuća je porušeno, putne komunikacije potpuno uništene, ostala infrastruktura uništena,…[10] Stanje u pogledu smještaja raseljenog stanovništva (oko 3000) je katastrofalno – uglavnom se dijele konzerve a i njih nema u sva područja nikako ili neredovno. Kod željeznopoljaca se po mome sudu “ubija” svaka nada za povratkom u Željezno Polje, a kada (nada) i ojača onda će željeznopoljci uvidjeti da nemaju elementarne uslove za život i opstanak na vjekovnom ognjištu – Željeznom Polju. U narodu (ali i na drugim mjestima) redaju se varijante sudbine Željeznog Polja: (1) da se pravi “Novo Željezno Polje” u gradu Žepču (varijanta koja ima najveći otpor od “kroatiziranih” Bošnjaka/”nepoznat” mi je stav Hrvata/ali ga pretpostavljam ako se uzmu u obzir rezultati zločina u protekloj agresiji nad Bošnjacima u Žepču, čime bi se, “ne daj Bože” narušio diskriminatorski komoditet Hrvatima koji su na masovnim zločinima nad Bošnjacima zaposjeli grad Žepče u kojem je prije rata živjelo preko 80% Bošnjaka; (2) da se željeznopoljci vrate u Željezno Polje, u ovakvim nemogućim za život uslovima (gdje bi naredna desetljeća živjeli u transgeneracijskom siromaštvu i sa srednjovjekovnom infrastrukturom); (3) mešetari ne spavaju – kako čujem trguju se polja/placevi u Begovom Hanu a u narodu se već znaju i firmu (pod političkim pokroviteljstvom) koje će graditi “Novo Željezno Polje” u Begov Hanu, na polju koje je i sada bilo ugroženo; (4) iscrpljivanjem željeznopoljaca (“specijalnim ratom”) stvarati pretpostavke da “puknu” i da se svojevoljno odreknu Željeznog Polja, da se rasele van opštine Žepče – što je bio (i) ratni interes velikodržavnih projekata. Naravno, ukoliko sami željeznopoljci izgube veliku bitku – mir, to će biti samo prividno, jer su oni čestit narod i oni će izgraditi ljepša i veća ognjišta (diljem Bosne i Hercegovine) od onih koja su izgubili u aktuelnoj kataklizmi, naravno nostalgija za ognjištem – Željeznom Polju će ih transgeneracijski progoniti, ali veliku bitku – mir izgubit će svi Bošnjaci i država Bosna i Hercegovina, jer kada se desi nova agresija na BiH neće više biti željeznopoljaca da brane Mahnjaču/Željezno Polje/Žepče/Srednju Bosnu/Bosnu i Hercegovinu.
Posebnu inspiraciju za ovo pisanje dobio sam (i) u suzama moje majke (koja nije plakala uproteklom ratu, kada je Željezno Polje bilo skoro u potpunom okruženju i pod stalnim granatiranjima, gdje je smrt bila izvjesnija od života) a koja sada svaki dan lije suze za Željeznim Poljem i “svojom klupom i česmom u bašti”. Namjera ovog pisanja nije širenje pesimizma među nama željeznopoljcima, već trasiranje puta ka najboljoj perspektivnosti željeznopoljaca i Željeznog Polja, puta ka optimizmu koji će biti popločan patriotizmom željeznopoljaca prema Željeznom Polju/Srednjoj Bosni/Bosni i Hercegovini. Najzad, mi željeznopoljci to i zaslužujemo, i niko nam to pravo ne može umanjiti a kamo li oduzeti.
Ovo je apel dostojanstva, apel da se (i) ukaže (bošnjačkom) političkom vrhu da problem željeznopoljaca i Željeznog Polja rješavaju odgovornije, ali i demokratski i civilizacijski, jer se moramo prisjetiti (i) nedavne prošlosti – gorkog iskustva kada je kao nigdje u svijetu, u Žepču – gradu masovnih zločina nad Bošnjacima, administrativno prekrojene granice kako bi Hrvati bili većinsko stanovništvo i kako “ne daj Bože” žrtve zločina – Bošnjaci ne bi ostali većinsko stanovništvo na svojoj opštini Žepče, gdje su bili većina stotinama godina (administrativno prekrajanje granica opštine Žepče urađeno je (i) pod pritiskom Međunarodne zajednice koja je “prespavala” genocide nad Bošnjacima). Najzad, političko bošnjačko vođstvo polaže ispit savjesti i zrelosti na aktuelnom slučaju “Željezno Polje”, i koliko god se nekima činilo da mogu politički (predizborno) poentirati (koje ćemo svakako na prepoznavati i narodu ih na vrijeme obznanjivati), ipak mogu pasti na ispitu koji ih može odvesti u “vječnu opoziciju”, ali i odgovornost pred Bogom i (svojim) narodom.
Historijske činjenice govore da su se željeznopoljci doselili na prostore današnjega Željeznoga Polja iz “nekog polja”, za kojim su puno žalili – žal za poljem, odnosno želi polje. Prvi pisani trag o Željeznome Polju nalazi se u popisu stanovništva iz 1489. godine. Drugi pisani trag odnosi se na popis bosanskih spahija iz 1123. hidžretske godine (1711.) i tu se pominje Ebu Bekir iz Želiznoga Polja.
Sličnu ideju, u protekloj agresiji,na R BiH sadržavali su i velikohrvatski planovi.
Svi vojnosposobni željeznopoljci su nosilu pušku u odbrani R BiH od agresije. Djeca su bila kuriri ili pomagala u vojnim kuhinjama, a njihove majke su spremale hranu, plele čarape i džempere vojnicima. Slobodno možermo reći da je Željezno Polje bilo najmobiliziranije mjesto u R BiH u protekloj agresiji. Osim navedenog, u Željeznom Polju je tokom agresije bilo više muhadžira od domicilnog stanovništva. U odbrani R BiH od agresije, iako po broju malo Željezno Polje, dalo je 51 šehida, a znam (jer sam direktni učesnik) da su željeznopoljci bili spremni biti svi šehidi u odbrani svoje vjere-islama; svoga naroda-Bošnjaka; svoje države-Bosne i Hercegovine.
Bez kičme – Srednje Bosne nema ni Bosne i Hercegovine.
{youtube}TAOMj2-TjoU{/youtube}
Doc. dr. Zemir Sinanović je rođen u Željeznom Polju. Radio je dvadeset godina u Vojnoobavještajnoj službi Oružanih snaga Bosne i Hercegovine (1992.-2012.), od čega sedam godina, u činu brigadira, na dužnosti Načelnika Vojnoobavještajne službe Oružanih snaga Bosne i Hercegovine (2005.-2012.). Koautor je osam knjiga. Autor je dvije knjige: Samoubistvo – izbor pojedinca i (ili) posljedica krize; Ubice u ratu samoubice u miru. Objavio je tridesetpet stručnih i naučnih radova. Angažovan je na Univerzitetu u Sarajevu; Univerzitetu u Zenici i Internacionalnom Univerzitetu Travnik.
————————————————————————————————————————-
U islamu su vjera i znanje jednake vrijednosti, te da su vjernik (mu'min) i učenjak (‘ālim) jednako vrednovani: “Tinta učenjaka i krv šehida imaju istu vrijednost na Sudnjemu danu”.
Ponavljam: više od 3000 raseljenih željeznopoljaca neredovno dobijanje hrane za preživljavanje, mnogi su smješteni u uslovima koji nedolikuju ni životinjama (npr. u Žepču u nekim bošnjačkim kućama živi i po 20-tak željeznopoljaca, a često nema ni vode/”redukcija”?,….).
Ko mi? Niko od vlasti opštine Žepče iz reda Hrvata koji diskriminatorski drže sve poluge vlasti u svojim rukama i kojima je bila obaveza kontinuiranog boravak u Željeznom Polju i sa terena uvezivanje pomoći, koliko je meni poznato još nije otišao u Željezno Polje da se bar fotografiše.
Klasična laž: Komunikacija glavnim putem je potpuno prekinuta od prvog dana i upitno je kako će se i kada uspostaviti. Imaju uspostavljeni šumski putevi – staze koji kada su mokri po njima se ne mogu kretati ni vozila gusjeničari. Npr. na dijelu navedenog puta – staze u subotu se desilo prevrtanje motokultivatora usljed čega je jedno lice zadobilo teže povrede. Jeli ovo načelniče osposobljen put za Željezno Polje, možda je do i “previše” za željeznopoljce.
Gornja Papratnica se malo ili nimalo ne spominje kao ugroženo područje. Komparirajući to sa Željeznim Poljem to je po meni omjer 1 : 1000 po težini situacije.
“Teorija zavjere”: Za sada Željeznim Poljem kruže ekipe geologa koje samo vizuelno vrše opservaciju i daju nalaze suprotne jedne drugima: Npr. jedni kažu sigurno je i stanovništvo se sve može vraćati u Željezno Polje (ovaj nalaz mi liči na pokušaj da se željeznopoljci kao krdo gurnu u Željezno Polje a onda neka im je Bog na pomoći, te samim tim nema potrebe za ulaganjima u Željezno Polje jer se stanovništvo vratilo), dok već sutradan imamo skoro pa suprotan nalaz drugog geologa koji je učinio dosta upitnim neka područja u Željeznom Polju za dalji život. Takođe, opštinske strukture očito spavaju. Nakon dest dana nemaju niti preliminarnu Procjenu sveukupne štete a kamo li da su se udostojili da Komisijski na terenu već vrše Procjenu sveukupne štete, kao polaznim/nužnim dokumentom za institucionalnom obnovom Željeznog Polja.
